Da Nikolaj Vasiljevič Gogolj živi u ovo naše doba, možda se njegova znamenita satirična komedija ne bi zvala ‘Revizor‘, nego – ‘Ministar‘. Objašnjavajući što ga je ponukalo da napiše ‘Revizora‘, jednu od najuspješnijih društvenih satira svih vremena, Gogolj je rekao: ‘U ‘Revizoru‘ sam nakanio skupiti na jednu hrpu sve ružno u Rusiji, ono koje sam tada poznavao, sve nepravde koje se čine na onim mjestima i u onim prilikama u kojima se od čovjeka traži najviše pravednosti. I u isti se mah svemu narugati.‘
U ‘Revizoru‘ korumpirane političke strukture u ruskoj provinciji uvjerile su same sebe da je Hlestakov, besposleni kicoš, blefer i kockar ogrezao u dugovima koji je odsjeo lokalnoj gostionici, zapravo petrogradski državni revizor poslan istražiti njihove grijehe. I gledaju kako mu ugoditi, kako mu se dodvoriti, a sebe spasiti.
Uloga našega izmišljenog ministra ponešto je izmijenjena u odnosu na originalnog revizora. Naš ministar nije imao poslanje razotkriti i kazniti grijehe korumpiranih struktura, već je spušten u Vladu i prikazan puku kao neki Deus ex machina koji će riješiti obnovu od posljedica potresa u Zagrebu i na Banovini. Svojim nadnaravnim vještinama riješit će sve ono što je zbog politikantstva, nekompetencije i grijeha struktura do njegova ukazanja bilo blokirano više od godinu dana.
Čuđenju nema mjesta
No baš kao Gogoljeva revizora Hlestakova u komediji, tako su i našeg ministra Paladinu u stvarnosti izmislile grješne strukture. Obojicu na svoju sliku i priliku. U slučaju Gogoljeva ‘Revizora‘ grješne strukture iz ruske provincije vrhovnu su državnu ruku pravde vidjele kao razmetljiva i nakinđurena kockara koji nastoji prikriti svoj bankrot.
U slučaju našeg ministra grješne strukture koje kadroviraju u hrvatskoj vladi spasitelja i obnovitelja prepoznale su u jednako nakinđurenom liku iza kojeg je poduži popis upravljačkih pozicija povezan s ruskim poslovima u Hrvatskoj, čiji je imetak rastao proporcionalno količini propalih projekata kojima je upravljao, kojeg su razni zavidnici u šali nazivali ‘skiperom ruskih oligarha‘. A i najdobrohotniji savjetnik za upravljanje ljudskim potencijalima u njegovu bi profesionalnom životopisu teško pronašao ikakve kvalifikacije za upravljanje kompleksnim političko-građevinskim projektom obnove potresom razrušenih Zagreba i Banovine, koja je i prije njegova dolaska duboko zaglibila, ne mičući se prema naprijed.
No i bez osobita književničkog dara moguće je zamisliti prizore u kojima majka svako malo moli i preklinje svog sina budućeg ‘ministra ex machina‘: ‘Samo pazi, Ive moj, da te ne uhite.‘ I tako je izabran naš ministar graditeljstva obnove i drugih poslova Ivan Paladina, koji je nakon manje od godine dana ministarskog mandata otišao iz Vlade. Učinio je u obnovi isto onoliko koliko i Gogoljev izmišljeni revizor Hlestakov u revizorskom čišćenju ruske provincije. Dakle – ništa. Jer, izmišljeni likovi i ne mogu učiniti ništa.
No to i nije njegov grijeh. To je grijeh Andreja Plenkovića, koji je povjerovao (ili se barem tako pravio) da je izmišljeni ministar taj koji može pokrenuti obnovu, koji je izmišljenog imenovao ministrom i koji se sad, kao, čudi što ‘obnova ide nestvarno sporo‘.
Premijer istinski ne razumije
Sličnostima između ministra Paladine i revizora Hlestakova tu nije kraj. Baš kao što je Hlestakov prihvatio ulogu izmišljenog revizora, tako je i Paladina u jednom trenutku povjerovao da je uistinu predestinirani ministar i počeo se poigravati s onima koji su ga izmislili. Pa je, umjesto da se pokunjeno povuče u skladu s očekivanjima onih koji su ga izmislili, počeo postavljati uvjete i samome Plenkoviću: ili će ga učiniti još većim ministrom – ili on odlazi! Pa je odlučio otići u Katar, poslikati se kao veliki nogometni navijač, i to dok je Banovina ulazila u treću zimu u kontejnerima. Pa je svisoka poručio onomu tko postavlja i održava izmišljene ministre (i ministrice), dakle Plenkoviću: ako je on – ministar zapreka obnovi, onda on više ne mora biti ministar.
U Gogoljevu ‘Revizoru‘ puku je na kraju ipak ostala nada. Nakon razotkrivanja koruptivne ljigavosti provincijske elite, na njezin užas, stigao je – pravi revizor. U Plenkovićevoj inačici, nada je ponuđena u liku novog Ministra, HDZ-ova senatora, neki bi rekli jednog od onih koji prave ministre i premijere – Branka Bačića. Bačić dolazi kao Ministar Spasitelj, sa svim potrebnim ovlastima i punom premijerovom potporom da organizira provede obnovu. Jer, time spašava Andreja Plenkovića. U vrlo personaliziranoj državi, u tome je nada.