Ovoga tjedna navršava se mjesec dana od formiranja treće HDZ-ove vlade koju je sastavio Andrej Plenković. Prigodno, simbolički i znakovito, to će biti obilježeno sjedanjem na račun Ministarstva financija 822 milijuna eura pete tranše iz EU-ova Mehanizma za oporavak i otpornost. Premijer se pohvalio da je Hrvatska prva dobila pozitivnu ocjenu. Nabrojio je da će sredstva ‘biti korištena za gradnju dječjih vrtića, osnovnih škola, centara za starije osobe, turističke, zdravstvene i prometne infrastrukture, projekte u području energetike, vodoopskrbe, turizma, znanosti i obnove od potresa‘. To je još jedan dokaz da ni od ovoga sastava Vlade ne treba očekivati neku veliku, iznenađujuću i za poslovnu zajednicu galvanizirajuću programsku novost.
Opća uspavanka
Ima ona američka poslovica: Ako nije pokvareno, ne popravljaj! U ovdašnjem slučaju trebalo bi je malo izmijeniti: Ako se još ne vidi da je pokvareno, ne popravljaj! Generatori rasta ostaju fondovi EU-a pretočeni u potražnju za građevinskim radovima i rast plaća u državnom sektoru koji će podupirati domaću potrošnju. Dakle, ništa novoga od vladajućih. Jednako tako ni od oporbenjaka, koji nastavljaju staru praksu površnog reagiranja na Vladine poteze izjavama u Saboru ispred kopije Bašćanske ploče. ‘Bašćanci‘ ne pokazuju da su išta naučili od još jednog poraza. Umjesto da ozbiljno rade na programima koje će predstaviti za četiri godine (da, sad je vrijeme da se to počne!), zadovoljni su s još četiri godine primanja saborskih plaća i jeftinih ručkova u saborskom restoranu.
Nažalost, ni iz institucija koje su izvan politike ne stižu signali da se, kad već političke stranke to ne rade, ozbiljno radi na strateškim promišljanjima o budućnosti Hrvatske. Poslovne udruge zadovoljavaju se prijedlozima da se smanji ovaj ili onaj porez. Naznaka nema ni iz državnih, a ni privatnih visokoškolskih institucija. O institutima ili HAZU-u da i ne govorimo. Ako se netko i odvaži nešto poručiti, to su ili fragmenti ili ponavljanje općih mjesta formulacijama koje su se mogle pročitati u tisku ili na portalima. Kao da su trostruki pobjednici na parlamentarnim izborima potaknuli samoeutanaziju konstruktivnosti intelektualnih elita. Ništa od ideja outside the box.
Na pitanje o kakvim je rješenjima izvan uobičajenih riječ, evo dvaju primjera. Prvi se odnosi na demografiju. Svima su puna usta ‘demografske revitalizacije‘. Nade se polažu u pola milijuna dijasporaca iz Južne Amerike. I u dostizanje 80 posto prosjeka BDP-a EU-a, što će automatski vratiti bar pola od 400 tisuća u posljednje vrijeme iseljenih mladih ljudi. Time će biti riješeno ‘pražnjenje prostora‘ i opasnost da će područja kojima prolaze ilegalni migranti kontrolirati samo policija. Kao da tamošnja preostala starčad ima važnu ulogu u sprječavanju migranata.
Zanimljivo, svih ovih godina nije se, koliko mi je poznato, prišlo problemu iz kuta broja stanovnika po četvornome kilometru. U Hrvatskoj se taj broj smanjuje, prema nekim je podacima manji od 70 na km2. Može se očekivati da će za nekoliko godina biti na oko 60. Katastrofa? Slom države i državnosti? Prije zaključka, neke usporedbe: Švedska ima oko 20 stanovnika po četvornome kilometru. Finska, Norveška i Novi Zeland po 15. Kanada oko tri. I nijedna od tih zemalja nije propala. Kako to?
Hladni stolci
Možda se precjenjuje važnost broja stanovnika po četvornome kilometru države. Ne bi li jedan scenarij morao krenuti od pretpostavke da će biti još manje ljudi u nekim krajevima? Najava da će Hrvatska pošta u svojim uredima nuditi i usluge javnog sektora primjer je prilagodbe. Vidjeli smo nešto slično u seriji ‘Život na sjeveru‘. Najlakše je reći: ‘Ne smije se dogoditi daljnji pad.‘ Odgovorne elite razradile bi rješenja za izglednu varijantu daljnjeg pada. Ali to se ovdašnjim uljuljkanim elitama, čast iznimkama, ne da.
Ili drugi primjer. Svima su puna usta potrebe da se počne ulagati u radna mjesta s višom dodanom vrijednošću. Nijedan od predlagača, međutim, nije definirao što podrazumijeva pod dodanom vrijednošću, kolika bi ona trebala biti generalno, a koliko po djelatnostima. U odnosu na koje bi se djelatnosti u kojim zemljama kontroliralo povećanje dodane vrijednosti u Hrvatskoj? Koliko bi za to trebalo ulaganja i iz kojih izvora? Koje to hrvatske tvrtke isporučuju ispodprosječnu dodanu vrijednost i zašto? Kolika se dodana vrijednost očekuje od turizma, LNG-a ili obnove željeznice? Kolika od ulaganja u vrtiće i rad škola u jednoj smjeni? Kolika od obnovljenih dvoraca i muzeja?
Nikomu se ne da zagrijati stolac.