Ukupni prihodi realnog sektora porasli su za 8,1 posto. Troškovi su u prosjeku narasli za samo sedam posto. Unatoč 10,7 posto većim izdacima za plaće neto dobit uvećala se za 8,6 posto. Lani je rekordnih 70 posto tvrtki poslovalo s dobiti. Povećana su ulaganja u dugotrajnu imovinu. Poboljšana je likvidnost. A odnos između vlastitih i posuđenih sredstava pristojnih je 40 posto prema 60 posto
Da se napišu neke kolumne, treba imati posebnu hrabrost. Čitatelj može odmah pomisliti na kritičke komentare u kojima se komentator bavi Vladom i njezinim promašajima. S tim se kroničar u poslovnom mediju tijekom godina naučio nositi. Olakotna je okolnost to što su mu čitatelji, poduzetnici i menadžeri u takvim prilikama saveznici. Posebna hrabrost o kojoj je ovdje riječ odnosi se na iznošenje tvrdnje da je za prosječnu tvrtku u Hrvatskoj 2023. bila sasvim solidna poslovna godina. Čak i najvjerniji čitatelji i prijatelji na tu će se tezu, blago rečeno, narogušiti.
Odmah će početi izvlačiti protuargumente: od nedostatka radne snage, Vladina dizanja plaća u javnom sektoru, što je pojačalo pritisak na zahtjeve zaposlenika u realnom sektoru, gomile novih, nepotrebnih pravila i propisa, pritisaka na trošenje na digitalizaciju, izdataka za zelenu tranziciju do globalnih ratnih rizika.
Inflacija uvoznika
Uzimajući u obzir sve to, teza o dobroj godini temelji se na podacima iz završnih računa 158.200 poslovnih subjekata, obveznicima poreza na dobit. Radi se o onome što se naziva realnim sektorom. Originalnu je analizu za Liderov web-portal napravio naš stalni autor, konzultant Nikola Nikšić. Za potrebe ove kolumne samo najvažniji naglasci.
Ukupni prihodi realnog sektora porasli su za 8,1 posto 2023. u odnosu na 2022. Istodobno su troškovi narasli za samo 7,0 posto. Dakle, dobit je u cjelini veća nego godinu prije. Neto dobit uvećana je za 8,6 posto, ali neto plaće porasle su za 10,7 posto. Broj tvrtki dobitaša u odnosu na gubitaše posljednjih je godina bio u omjeru 67: 33. Lani se povećao broj dobitaša, pa je omjer poboljšan na 70: 30. Povećana su ulaganja u dugotrajnu imovinu (s 10,7 milijardi eura na 13,7 milijardi). Poboljšana je likvidnost. Odnos između vlastitih i posuđenih sredstava pristojnih je 40 posto: 60 posto. Rokovi plaćanja ostali su više-manje na prijašnjim razinama.
Prošla je godina, dakle, prema osnovnim podacima iz završnih računa u prosjeku bila dobra. I to treba priznati. Ali kad se krene dublje u analizu, otkrivaju se i pukotine. Koje još ni u 2024. vjerojatno neće izazvati ozbiljnije lomove, ali u srednjem roku mogle bi poljuljati nadu u održivost dobrih godina. Pao je broj tvrtki koje su imalo investirale (s 9,4 na 9,1 posto). Broj tvrtki koje izvoze stagnira (oko 16 posto). Ali zato je u godinu dana broj tvrtki koje su uvozile povećan s 24.900 na 28.000. Vladine ekonomske politike, očito, šalju jasne signale što se više isplati.
Upozorenje je i znatan rast rashoda za kamate s 1,1 na 1,6 milijardi eura. Očito je bolje baviti se bankarstvom nego industrijom, poljoprivredom, trgovinom ili građevinarstvom. Da su veći dio te razlike bar osjetili građani štediše, još nekako. Ali nisu. Prihodi od izvoza su pali; manje od očekivanoga, ali ipak. Struktura investicija otkriva da je najveći rast zabilježen u ulaganju u tzv. nematerijalnu imovinu. To su uglavnom EU sredstva za koje je upitno jesu li samo jednokratno potrošena ili će u budućnosti donijeti multiplikativni efekt. Ulaganja u strojeve i opremu, što bi trebala biti pretpostavka za veću konkurentnost, nisu ni približno toliko rasla.
Dobra forma
Kad se zbroje pozitivni i negativni signali iz završnih računa, moglo bi se zaključiti da je realni sektor u Hrvatskoj u dobroj formi. Da ima snage za kvalitetan skok. Ali da mu nedostaje ambiciozan i prijateljski nastrojen partner. Naravno, riječ je o Vladi. Zadovoljiti se još jednom stabilnom godinom, kakva bi i 2024. mogla biti, krije veliku opasnost. Dobra vremena (izdašni EU fondovi i još platežno sposobni turisti) možda neće potrajati. Sad je trenutak osigurati porezne olakšice, bolje pravosuđe, jasniju viziju razvoja zemlje i uspostaviti iskrenije partnerstvo s realnim sektorom. Galvanizirati vlasnike tvrtki za osvajanje vanjskih tržišta i akvizicije po svijetu. I izbjeći daljnju nelojalnu utakmicu u dizanju plaća u javnom sektoru kojom se obeshrabruju poslodavci u realnom sektoru koji taj ritam ne mogu pratiti, a da ne pati modernizacija proizvodnje.
Izostane li iskorištavanje momentuma, otprilike 2034. poduzetnici i menadžeri koji danas vode biznise i imaju između četrdeset i pedeset godina, sa sjetom će mlađim kolegama evocirati uspomene o dobrim godinama. A mladci će s nevjericom slušati o 2022., 2023. i 2024. I čuditi se kako takva prilika nije iskorištena.