Komentari
StoryEditor

EU propada? O. K., ali dajte scenarije i prijedloge što da se radi!

09. Svibanj 2024.
Gospodo znalci, molimo scenarije kad će se i kako dogoditi propast! Raspast će se mirovinski i zdravstveni sustavi? Plaće će pasti na 30 posto sadašnjih? Propast će ušteđevine u bankama? Pojavit će se hiperinflacija? Hoće li zavladati anarhija? Hoće li u većini zemalja biti ukinuta liberalna demokracija? U kojem će se roku sve to dogoditi? U pet, deset, dvadeset ili pedeset godina?

Sudeći prema atmosferi u Hrvatskoj u mjesecu prije nedjeljnih izbora za predstavnike u Europskom parlamentu, ne bi se reklo da će ikakvih izbora uopće biti. U javnosti je to ne-tema. Nezainteresiranost za europske izbore tradicionalno je jako izražena. Ove je godine to dodatno naglašeno zbog tajminga nakon izbora za Sabor i još formalno neproglašene vlade s osovinom HDZ – Domovinski pokret. Ali i bez toga će izlaznost glasača, vrlo izgledno, opet biti među najnižima među 27 zemalja članica.

Ignoriranje EU-a i njegovih institucija nije se smanjilo u proteklih deset godina članstva. Većinski mentalni sklop kao da se može opisati glasovitom izjavom komičara Groucha Marxa: ‘Ne želim biti član kluba koji mene želi za člana.‘ Tu i tamo, kad se nađemo s kolegama iz država nastalih nakon raspada Jugoslavije, a koje nisu članice EU-a, pa nam oni otvoreno zavide, na trenutak se zapitamo podcjenjujemo li prednosti članstva. Ali taj trenutak brzo prođe. Brzo opet prevlada defetizam.

Prihvaćanje poraza

Defetizam, definiran kao prihvaćanje poraza bez borbe, velikim je dijelom posljedica bombardiranja vijestima o skoroj propasti Europske unije, a posljedično i cijeloga Staroga kontinenta. Istina je, argumenata ne manjka: naglo starenje stanovništva, propadanje klasičnih industrija, dramatičan zaostatak u inovativnosti vezanoj uz IT i umjetnu inteligenciju, izgubljena bitka oko električnih automobila, zapuštenost vojne industrije i sposobnosti samoobrane, nekonkurentnost uzrokovana pretjeranim inzistiranjem na zelenim standardima, neučinkovite sankcije protiv Rusije…

Sve je to više-manje točno. Carstva, pogotovo ovakva koja su unija država, a ne neka čvrsta državna struktura, propadaju. Povijest je puna primjera. No od analitičara stanja u Europi očekivalo bi se da se usude krenuti korak dalje. Pa odgovoriti na pitanja: Što točno znači da je Europa pred propašću? Kako će se manifestirati propast? Raspast će se mirovinski i zdravstveni sustavi? Plaće će pasti na trideset posto sadašnjih? Propast će ušteđevine u bankama? Pojavit će se hiperinflacija? Hoće li zavladati anarhija? Hoće li u većini zemalja biti ukinuta liberalna demokracija i zamijenjena autoritativnim vođama? U kojem će se roku sve to dogoditi? U pet, deset, dvadeset ili pedeset godina?

Što da radi Hrvatska? Treba li uprijeti snage da se spasi europsko jedinstvo? Kako iskoristiti vrijeme ako je propast neizbježna? Trebamo li se prikloniti nekoj od svjetskih sila? Postati vazal (Mađarska i Srbija na dobrom su putu) izglednom svjetskom pobjedniku Kini? Uspostaviti tješnje odnose s Indijom, tišim igračem iz sjene? Vratiti se nesvrstanosti? Ili prisnijim odnosima s Rusijom?

I SAD-u se previđa kraj onoga što postoji posljednjih dvjesto godina. Ali ondje ipak nude sliku onoga što to znači. Prema običaju, za to se koriste filmovima i TV serijama (‘Sluškinjina priča‘, ‘Poštar‘, ‘Građanski rat‘…). Rijetki su europski pandani koji su se probili do najšire publike/glasača. Ovdašnji katastrofičari, uz nekoliko iznimaka, nemaju hrabrosti, kapaciteta ili volje zaokružiti svoje tvrdnje cjelinom scenarija. A u njima bi trebalo proigrati i varijantu koja polazi od toga da Europa neće nestati. Kontinent će biti tu. Pitanje je samo tko će ga i u kojem roku nastaniti i preuzeti gazdinsku ulogu. Možda je moguća neka vrsta kohabitacije sa starosjediocima. I to bi analitičari trebali razraditi i ponuditi javnosti.

Hrvatska na teglenici

Gdje je tu Hrvatska? Mnogo je znakova da se uklapa u europski defetizam. Veliki broj članova društva trpi Europsku uniju dok stiže novac iz EU fondova. Istina, trideset tisuća EU činovnika zatrpava i hrvatsku administraciju brdom direktiva i preporuka koje onda aparat sruči na poduzetnike i menadžere. Što opravdano izaziva frustracije. I produbljuje defetizam o neizbježnom kraju Europske unije. Skretanje Hrvatske nakon izbora udesno vrlo će vjerojatno pridonijeti većem fatalizmu kad je o budućnosti Unije riječ.

Kao što za razinu EU-a treba razraditi moguće scenarije, koliko god strašni bili, treba ih razraditi i za Hrvatsku. Što da se radi? Uprijeti snage da se spasi europsko jedinstvo? Što raditi ako EU možda opstane još desetak godina? Kako iskoristiti to vrijeme? Trebamo li se prikloniti nekoj od svjetskih sila? Postati vazal (Mađarska i Srbija na dobrom su putu) izglednom svjetskom pobjedniku Kini? Uspostaviti tješnje odnose s Indijom, tišim igračem iz sjene? Vratiti se nesvrstanosti? Ili prisnijim odnosima s Rusijom?

Otvaranje takvih rasprava je eksplozivno. Ako takva pitanja u užim društvima izazovu višesatnu, na trenutke i burnu raspravu, može se samo zamisliti kakve bi reakcije bile u novom sazivu Sabora.

Odgovorna društva imaju odgovore prije nego što se problemi pojave. Pometanje krucijalnih tema pod tepih najgore je rješenje. Ono znači da Hrvatska ostaje teglenica koju EU vuče dok može, a za to se vrijeme ključni igrači na teglenici bore ugrabiti što veći dio onoga što je u skladišnom prostoru još preostalo. 

25. svibanj 2024 06:03