Globalizacija s kraja 20. stoljeća navukla je svijet na visoke stope rasta. Kad je nalazište iscrpljeno, počelo je monetarno obogaćivanje. Slobodniji protok robe i kapitala zaslužan je za veliki napredak svijeta potkraj 20. stoljeća, ali u sebi je globalizacija u 21. stoljeće donijela virus koji prijeti svjetskom recesijom, društvenim, političkim i vojnim lomovima
U jesen 2022. teško je oteti se dojmu da je svijet poludio. Ratovi s prijetnjom nuklearne eskalacije, buđenje pretenzija na dijelove drugih država, inflacija, širenje siromaštva, autokracije u jačanju, nemiri u nastajanju… sve zajedno u čovjeku izaziva želju da pokuša shvatiti uzroke. Pogotovo zato što pokušaji ignoriranja uznemirujućih signala fokusom na svakodnevne zadaće ne uspijevaju.
Ako već ne možemo od posljedica ozbiljnije zaštititi sebe i najbliže, malo bi pomoglo uspijemo li napraviti mozaik od mnogih djelića kojima smo zatrpavani svakoga dana. U vremenu kad se čini da ljudski rod predano radi na svom samouništenju najprije se javi asocijacija na poznatu knjigu izraelskog antropologa Yuvala Noaha Hararija ‘Sapiens: Kratka povijest čovječanstva‘.
Pojednostavnjeno rečeno, Homo sapiens životinjska je vrsta specifičnih sposobnosti koja je u četrdeset tisuća godina uspjela uništiti ili podjarmiti sve druge životinjske vrste na planetu Zemlji. Kad Sapiens više nema drugih protivnika, okreće se pokušaju uništavanja unutar svoje vrste.
Kad se pokušaj ponovnog čitanja Hararija pokaže previše uznemirujućim, na polici je i knjiga Rutgera Bregmana ‘Ljudski rod: Povijest čovječnosti‘. Taj povjesničar pak tvrdi da je ‘realistično i revolucionarno pretpostaviti da su ljudi dobri‘. Za nekoga tko nije ni antropolog ni povjesničar paralelno čitanje samo unese zbrku. Pa se kao izlaz za ekonomskoga kroničara pojavi malo manje zahtjevan intelektualni izazov. Na poznatijem terenu. Što je to, gledano ekonomski, kumovalo tomu da je svijet u jesen 2022. tako uznemirujuće mjesto?
Realni i nerealni profiti
Jedan je od mogućih odgovora kad je riječ o posljednjih tridesetak godina – globalizacija. Velik broj argumenata vuče na zaključak da je mnogo slobodniji protok robe i kapitala zaslužan za veliki napredak svijeta potkraj 20. stoljeća, ali je u sebi globalizacija u 21. stoljeću donijela i virus koji prijeti netipičnom svjetskom recesijom i društvenim, političkim i vojnim lomovima. Pojednostavnjeno, početkom 90-ih prošlog stoljeća pobjeda kapitalizma nad socijalizmom u istočnoj Europi i otvaranje Kine međunarodnoj trgovini stvorili su prostor za novu fazu globalizacije. Slobodno međunarodno tržište odgovaralo je i SAD-u i Kini. Bila je to win-win situacija. Profitirali su i jedni i drugi. Bivše socijalističke zemlje nisu baš imale što nuditi Zapadu, ali bile su nisko zadužene pa se kreditima poticana potražnja pokazala kao efikasan generator rasta razvijenih kapitalističkih zemalja.
U prvoj su fazi središnje banke na Zapadu pratile međunarodni rast BDP-a odmjerenim tiskanjem novca. Dijelila se realna dividenda globalizacije. Nažalost, stečeni profiti u prevelikoj su mjeri završili na računima premalo ljudi. Afrikanci bi kupovali hladnjake, ali nije im omogućeno da imaju platežnu moć. A bogatiji sloj zapadnjaka nije trebao više od dva hladnjaka po kućanstvu.
Ispuhivanje ‘nabildanih‘
U strahu od smanjene potražnje globalizacijski se stroj početkom 21. stoljeća sve više podmazivao prekomjernim monetarnim stimulansima. Globalizacija s kraja 20. stoljeća navukla je svijet na visoke stope rasta. Kad je nalazište iscrpljeno, počelo je monetarno obogaćivanje. Pa je 2009. puknuo nekretninski balon u SAD-u i zaljuljao svjetski financijski sustav. Odgovor? Banke su spašavane s još tiskanja novca (za čije je teorijsko opravdanje ove godine dodijeljena Nobelova nagrada nekadašnjem šefu FED-a Benu Bernankeu). Sve je bilo zrelo za novi slom, ali on se uspješno odgađao do pojave ‘crnog labuda‘ u liku pandemije COVID-19. Tiskanje novca još se ubrzalo, potražnja je eksplodirala, a sada je cijena stigla na naplatu u obliku inflacije. Ekonomski zakoni kad-tad izbiju na površinu.
Globalizacija je, najprije prirodno, a onda i neprirodno, obogatila neke države više nego što je trebalo. Ponajprije se to odnosi na Rusiju, koja je profitirala na velikoj potražnji i visokim cijenama svojih sirovina. Kina je također ojačala na račun globalizacije i sada, nabildana, ima ne samo ekonomske nego i vojne pretenzije (Tajvan). Istodobno je SAD stekao snagu za pokušaj obrane svoje svjetske dominacije.
Deglobalizacija će stvaranjem dvaju odvojenih ekonomskih blokova, Zapada i Istoka, s vremenom ispuhati snage koje su se nakupile u vrijeme realne, a poslije prenapuhane globalizacije. Inflacija će počistiti nezaslužene dividende globalizacije. Samo, taj će proces biti dugotrajan, bolan i opasan. Ostaje nada da će Bregmanova ‘čovječnost‘ nadvladati Hararijevo ‘čovječanstvo‘.