Hitno zabraniti Ezopovu basnu o cvrčku i mravu!

Na prošlotjednoj Liderovoj Regionalnoj financijskoj konferenciji još se jednom potvrdilo da bi djecu trebalo zaštititi od poruka koje šalje ona Ezopova basna o cvrčku i mravu. Plus, treba zabraniti i novi domaći crtić ‘Cvrčak i mravica‘. Poruka da treba biti marljiv i štedljiv kao mrav, a ne rastrošan kao cvrčak, u ovo vrijeme visoke inflacije još se jednom pokazala pogrešnom. To se moglo zaključiti već nakon uvodnog izlaganja nekadašnjega HNB-ova viceguvernera Damira Odaka. Govoreći o učincima inflacije, bio je vrlo jasan: inflacija ima snažne učinke preraspodjele imovine, što je često i jedan od razloga njezine otpornosti. Jedan od učinaka inflacije jest ‘smanjivanje imovine srednjeg sloja – građana koji imaju znatne uštede… Tomu su najviše izloženi najkonzervativniji ulagači, tj. umirovljenici i mirovinski fondovi‘. S druge strane, inflacija je korisna za dužnike. Smanjuje teret duga. A najveća je dužnica država.

Sramota je imati štednju

Građani koji su svoju ušteđevinu položili u banke ili je ostavili u njima u posljednjih nekoliko godina izgubili su, prema slobodnoj procjeni, između deset i dvadeset posto vrijednosti. U državi u kojoj ne postoji sustav vrijednosti sramota je reći da imaš štednju u banci. Štediša koji ima na računu, recimo, više od dvadeset tisuća eura sumnjiv je bez ostatka. To je stekao na nepošten način. Svih je njih, tristotinjak tisuća, uštedjelo muljažama.

Istodobno prevladava stajalište da je svaki od 226 tisuća dužnika s blokiranim računom žrtva koja ništa nije kriva i da su zli vjerovnici krivi za sve. Dakle, svi su štediše lopovi, a svi blokirani žrtve. Sad kad su u inflaciji štediše gubitnici, a blokirani (u uvjetima rastućih plaća i realno negativnih kamatnih stopa) dobitnici, moguće je zamisliti zadovoljstvo onih koji troše više od svojih mogućnosti i odlaze u minus (naravno, nisu svi blokirani takvi, mnogi su se u dugovima našli spletom nesretnih okolnosti).

Važno je vidjeti i posljedice inflacijske preraspodjele kad je u pitanju država. Kako središnja tako i lokalna. Zbog inflacije proračuni se pune nikad bolje. Troškovi financiranja zaduženja smiješno su niski. Budući da se to poklopilo s poplavom eura iz EU fondova, kojima se financiraju investicije kojima će se na izborima kupovati glasovi, političarima na vlasti ostaje hrpa love da je poput Djeda Mraza dijele naokolo. Interesne skupine ovisne o državnom proračunu uopće se ne moraju truditi tražiti više novca. Dovoljno je izustiti ‘š‘ od riječi ‘štrajk‘ da bi premijer i gradonačelnici započeli takozvane pregovore. Svatko tko digne obrvu, dobije što hoće. Sindikati izbore veće plaće, a političari ne traže baš ništa zauzvrat. Bilo je tužno kad je jedna TV voditeljica pitala predstavnika liječničkog sindikata što će nakon većih liječničkih plaća dobiti pacijenti, a ovaj nije znao odgovoriti. Pa se izvlačio mogućnošću da će se nekoliko liječnika možda odlučiti otvoriti ordinaciju opće prakse.

Moderna uravnilovka

Sličnu ‘hrabrost‘ pokazali su gradonačelnici Zagreba i Splita Tomislav Tomašević i Ivica Puljak. Zaposleni u čistoći nisu štrajkali ni puno radno vrijeme, a preplašeni su im političari ispunili sve želje. Bili su to ultimatumi, a ne pregovori. Splitski gradonačelnik i čelnik navodno liberalne stranke Centar bio je posebno ‘uvjerljiv‘. Ekspresno je pristao svakom zaposleniku dati jednaku povišicu od sto eura na mjesec. Uravnilovka, nekad prigovarana socijalističkom društvenom uređenju, postala je svakodnevna pojava. Pojačana preraspodjelom u magli inflacije. Osim što se šalje poruka mladima da ne štede, nego da troše, po mogućnosti i na kredit, druga poruka kaže: nemojte biti glupi i školovati se! Kako je krenulo, za nekoliko godina završeni studij bit će možda jamstvo da će plaća VSS-ovca biti gotovo kao onoga koji je od školovanja odustao nakon tri godine srednje škole.

Inflacija i njome potaknuta indeksacija primanja donijele su još jednu nepravdu i poruku mladima. A ta poruka glasi: nemojte ni slučajno raditi 35 ili 40 godina. I nastojte što više primanja dobiti na ruke umjesto da kao doprinosi odlaze u državni mirovinski fond. Zašto? Pa vrlo jednostavno. Posljednjih godinu dana svi oni koji nisu odradili radni vijek ili su zbog malo završene škole imali niske plaće dobivaju povišice i dodatke. Jedina skupina umirovljenika koja je osuđena na samo dva redovita usklađivanja na godinu, koja ni izdaleka nisu dovoljna da kao onima u državnom aparatu nadoknade inflaciju, jest ona u kojoj su oni koji su pošteno u fond uplaćivali cijeli predviđeni radni vijek.

Eto, to su razlozi zašto treba zabraniti Ezopovu basnu o cvrčku i mravu. Štetna je za pripremu mladih generacija za ono što ih čeka u stvarnom životu.