Inflacija nacrta zakona, zakona, izmjena i dopuna ranije usvojenih zakona, uključujući i poplavu provedbenih podzakonskih akata, po mnogočemu je za ovdašnje gospodarstvo i većinu društva devastirajuća gotovo kao i inflacija cijena
Premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković može biti zadovoljan provedbom Zakona o trgovini, kojim se rad trgovina nedjeljom ograničava na 16 na godinu. Postignuta su dva cilja, od kojih je jedan uočljiv, a drugi prolazi ispod radara javnosti. Uočljivi cilj je učvršćivanje savezništva s Kaptolom uoči superizborne 2024. godine. Drugi cilj koji je u kratkom vremenu postignut skretanje je pozornosti opće i medijske javnosti od inflacije. Ali ne od inflacije cijena nego od inflacije zakona.
Hiperprodukcija nacrta zakona, prijedloga zakona, izmjena i dopuna ranije usvojenih zakona, uključujući i poplavu provedbenih podzakonskih akata, po mnogočemu je za ovdašnje gospodarstvo i većinu društva devastirajuća gotovo kao i inflacija cijena za većinu građana.
Zakonodavna inflacija
Primjera radi, 2022. godine bilo je planirano proizvesti 195 zakona. Ostvarena su 123. Vlada se pohvalila postotkom ostvarenja od 63 posto, što je rekord zadnjih godina. U saborsku proceduru upućeno je i 45 neplaniranih nacrta zakona, ali su na popravak povučena čak 72. Koliko su pripremljeni i promišljeni nacrti zakona pokazuje da je lani po hitnom postupku u proceduru gurnuto 57 posto svih zakonskih uradaka.
Dok se inflacija cijena možda i smiruje, inflacija zakona raste. Sa 125 planiranih zakona 2020. godine, 145 zakona 2021., na 195 zakona lani. Posljedica inflacije zakona produciranih po ministarstvima je dramatično smanjivanje kvalitete.
Krivnja za hiperprodukciju na dva je načina povezana s članstvom Hrvatske u EU-u. S jedne strane 32.000 zaposlenih u tijelima Europske komisije, plus 9000 činovnika u EU parlamentu nema drugog posla nego štancati nove, sve češće besmislene direktive i uredbe. Pa se ta poplava nizvodno prelije u nacionalne državne aparate. Kojima su ranije neizvršene zakonske prilagodbe već prepunile inbokse. A stalno stižu nove.
Ali to nije sve. Kad je u pandemiji u Bruxellesu smišljen megaplan nacionalnih planova obnove i oporavka (NPOO), hrvatska vlada bila je iznimno ambiciozna. U kratkom roku je svako ministarstvo trebalo smisliti što više reformi. Pa je obećano donošenje više stotina novih zakona. Da bi u tranšama stizalo spasonosnih 700 milijuna eura, državni aparat mora producirati dodatne količine zakonskih tekstova. Svaki je zakon jedno mjerilo. Doneseš zakon, to ti se piše kao mjerilo i ako je dovoljno zakona – dobiješ nepovratnu lovu iz EU proračuna, kojom onda kupuješ ciljane skupine glasača.
Tome treba dodati i pedesetak zakona koji su originalna produkcija hrvatske vlade. Kao što su zakon o neradnim nedjeljama, zakon o jeziku ili zakon o medijima.
I sve bi to trebala uglazbiti ekipa iz državnog aparata. Koja možda ima kapacitet za pristojnih 50-ak zakona na godinu. Jer, po ministarstvima možda ima samo dvadesetak posto za to sposobnih i još motiviranih. Ostatak nema kapacitet ili ima člansku iskaznicu stranke na vlasti pa može ignorirati zahtjeve ionako na tekućoj traci smjenjivih ministara. Tko šljivi ministra kad ga dogodine neće biti. Pa se ionako niska kvaliteta zakonskih tekstova toliko srozala da je nedavno iz Banskih dvora vraćena strategija demografske obnove s naznakom da je nekvalitetna. To se do sada nije javno spominjalo, ali očito je proizvodnja škarta uzela toliko maha da kod šefova u Banskim dvorima ipak izaziva nervozu. A s obzirom na to da su neki pogoni za štancanje zakona već potpuno zagušeni dogodi se da je izrada zakona o kibernetičkoj sigurnosti dodijeljena ni više ni manje nego Ministarstvu branitelja.
‘Pomoć‘ interesnih skupina
U Lideru smo objavili procjenu da će sljedeće godine 20 posto zaposlenih u državnom aparatu steći uvjete za mirovinu. Ako se (po vezi) i prime zamjene, to će biti neiskusna ekipa. Proizvodnja će dodatno trpjeti. Jedinu ‘pomoć‘ nastavit će pružati interesne skupine s vezama u dubokoj državi koje već godinama na vrijeme znaju koji se zakon priprema, pa u njega ugrade rečenicu-dvije koje će im u budućnosti omogućiti pristojne profite.
Rješenje? U kratkom roku, bez promjene vlasti (a možda ni onda) jedini pristup je ići apsurdom na apsurd. Pa donijeti zakon o zabrani prekomjernog donošenja zakona. A kao osigurač ugraditi i odredbu da Sabor u godini smije raditi, primjerice, samo 16 tjedana. I da u tjednu smije usvojiti najviše četiri zakona. Dakle, maksimalno 64 zakonska akta na godinu, uključujući popravke u obliku izmjena i dopuna ranije nabrzinu pro forma naškrabanih propisa. Možda se zakonodavna inflacija napokon smiri, a njezine štetne posljedice umanje.