Zabrinjava lakoća s kojom premijer Plenković popušta sindikatima javnih i državnih službenika. Možda državni proračun i može jedno vrijeme podnijeti takvo podilaženje, ali realni sektor pretrpjet će teške gubitke. Uz rast troškova poslodavci u privatnom sektoru neće moći pratiti rast plaća koji poslodavac Vlada šakom i kapom nudi svojim zaposlenicima
Nama koji se sjećamo vremena visoke inflacije potkraj 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća krajnje je neobična nonšalantnost s kojom se javnost danas, trideset godina poslije, odnosi prema sve izraženijim zahtjevima za indeksiranje plaća.
Pojednostavnjeno, indeksacija je pojam koji označava usklađivanje plaća (a onda i cijena) u tekućem razdoblju sa službenom stopom inflacije u prethodnom razdoblju. Takav je pristup u prošlosti bio efikasan način podgrijavanja inflacije i inflacijskih očekivanja. Svatko je sebe ugrađivao u inflaciju. Jedni drugima pokušavali smo prebaciti rast troškova. Na kraju je velika većina bila poražena. Tipičan primjer ekonomske varke poopćavanja.
O. K., da se i izvanzemaljci spuste na Zemlju, premijer Plenković bi u Saboru iscrpljivao protivnike nabrajanjem Vladinih uspjeha, a oporbenjaci bi se bavili primjerima korupcije i kriminala povezanima s vladajućima. Ako bi zagustilo, premijer bi podgrijao temu o radu nedjeljom i najavio povećanje minimalne plaće. Ali potpuno podilaziti zahtjevima sindikata javnih i državnih službenika koji traže rast plaća čak i iznad godišnje stope inflacije, teško je shvatiti.
Možda su se vremena promijenila pa domaća indeksacija plaća nije opasna kao nekad, ali zdrava logika govori da opasnost nije smanjena. Teško je zamisliti stišavanje inflacije uzme li maha napuhavanje plaća, a onda posljedično i cijena.
1993. i 2022. – sličnosti i razlike
Inflacija, tj. opći, samonapuhujući rast cijena, u pojavnom i štetnom obliku uvijek je ista. Uzroci mogu biti različiti. Tako je (hiper)inflacija u Hrvatskoj 1993. imala domaće razloge. Ova u zamahu 2022. ponajprije je posljedica vanjskih šokova (rast cijena energije). Ona iz 90-ih hranila se ekspanzivnom monetarnom politikom hrvatske središnje banke. Ova današnja podgrijavana je tiskanjem novca u vodećim svjetskim središnjim bankama.
Prije tri desetljeća ni banke ni država nisu imale deviza. Danas to nije problem, pogotovo kad se uvede euro. Izgleda super, ali kad je 3. listopada 1993. tadašnji premijer Nikica Valentić aktivirao antiinflacijski program, tečaj mu je bio čvrsto sidro. Danas Hrvatska nema svoje čvrsto sidro. Kao spas u mogućoj simbiozi usporenog rasta i inflacije kratkoročno sidro može biti tek novac iz EU fondova.
U ono vrijeme mlada samostalna hrvatska država nije se mogla zaduživati na međunarodnim tržištima. Danas, uz investicijski kreditni rejting, to je – zasad – moguće. Nekad je u bankama manjkalo novca za kreditiranje, danas je likvidnost prekomjerna. Prije su tvrtke molile kredite, danas se uspješne tvrtke klone uzimanja kredita. Nekad su kamate bile ubitačno visoke, danas su još vrlo niske.
Ovako nabrojeno, čovjek bi pomislio da zapravo nema velike opasnosti. Iznutra smo postali otporniji na unutrašnje nestabilnosti. Ali geostrateški potresi imaju magnitude na koje u tri desetljeća koliko-toliko izgrađena stabilnost nije otporna.
Zabrinjava lakoća s kojom premijer Andrej Plenković popušta sindikatima javnih i državnih službenika. Možda državni proračun i može podnijeti takvo podilaženje, ali realni sektor pretrpjet će teške gubitke. Uz rast troškova poslodavci u privatnom sektoru neće dugo moći pratiti rast plaća koji šakom i kapom Vlada nudi svojim zaposlenicima.
Zamka populizma
Uskoro se mogu očekivati ‘mudrijaši‘ koji će objašnjavati da veće plaće zaposlenima u državnom sektoru znače veću kupovnu moć pa će potražnja za robom i uslugama biti veća nego da je rast u javnom sektoru umjereniji. Kad bi postojao takav perpetuum mobile, bilo bi razumno odmah povećati plaće od 30 do 50 posto i svi bismo živjeli u sreći i veselju. Možda će se utjecaj globalnog rasta cijena energije i sirovina smiriti sâm od sebe pa neodgovorno domaće podgrijavanje inflacije neće prouzročiti odlazak u dublju recesiju negoli bi trebalo, ali odgovorna vodstva ne bi se trebala uzdati u ne baš osobito utemeljen optimizam. Inflacija u Hrvatskoj jest zapaljena vanjskim faktorom, ali sad je već počelo njezino unutarnje potpirivanje.
Možda su iskustva nas koji smo živjeli i analizirali nekadašnju inflaciju danas nekonkurentna, ali sve se nekako čini da je obrazac ostao isti. I današnji političari, izgleda, moraju proći fazu minimiziranja opasnosti indeksacije proračunskih plaća za inflaciju i rast. Tek nakon izgubljenih godinu-dvije shvatit će da populističko podilaženje svojim zaposlenicima nosi mnogo više štete nego koristi. Obično posao ispravljanja kardinalne pogreške dopadne neku drugu ekipu jer prva, bježeći od nužnih poteza, izgubi vlast.