Sintagma je starijeg datuma i manje je poznata gradskoj ekipi. Dakle, nekada su krmače imale dvanaest sisa, ali znalo se dogoditi da oprase trinaest praščića. Najslabiji među njima nije mogao do sise, slabo bi napredovao, majka mu ne bi poklanjala pažnju pa mu sudbina nije bila sjajna
Nakon što je prije nekoliko dana smijenjen Frane Barbarić, predsjednik Uprave HEP-a, bilo je pitanje dana i povoda kad će jednaka sudbina snaći i njegova ljutog protivnika Davora Filipovića, ministra gospodarstva i održivog razvoja.
I povod se pojavio. Filipovićeva smjena uslijedila je nakon što je tjednik Nacional objavio članak u kojemu se navodi da je Filipovićev posebni savjetnik Jurica Lovrinčević lokalnoj zagrebačkoj televizijskoj kući Mreži TV nudio zakup oglasnog prostora od više državnih tvrtki i institucija, a zauzvrat tražio da mu se u povratnoj transakciji isplati pola predviđenog novca. Nacional je objavio i audiozapis razgovora između Lovrinčevića i novinara Mreže TV.
Taj događaj treba analizirati na dvije razine. Jedna je unutarnja hadezeovska, povezana s lobijima koji sudjeluju u kadroviranju. Tu nema nekih iznenađenja. Slučaj Filipović – Lovrinčević savršeno se uklapa u poznatu matricu. Druga je razina principijelnije, dublje naravi i odnosi se na tretiranje Ministarstva gospodarstva. Još se jednom pokazuje da je to ministarstvo, koje bi trebalo biti iznimno važno, kao i u slučaju svih prijašnjih vlada u samostalnoj Hrvatskoj, tretirano kao trinaesto prase.
Podjednako nezadovoljni
Prije argumenata za ministarstvo trinaesto prase ipak o HDZ-ovskim unutarnjim igrama i igricama. Barbarićevom i Filipovićevom smjenom premijer i HDZ-ov predsjednik Andrej Plenković šalje jasnu poruku svom članstvu da se može do iznemoglosti udarati ispod stola. Ali da je nedopustivo da se tuče pred očima javnosti. A Filipović i Barbarić dopustili su si tu neoprostivu nesmotrenost. Kazna se odgađala samo zato što su odlazak obojice tražili iz oporbe. Na taj način Plenković, čini se, uoči izborne godine pokušava zadovoljiti ili učiniti podjednako nezadovoljnima stranačke frakcije koje su stajale iza Filipovića i Barbarića. Politički analitičari uglavnom ističu da je Plenković svemogući gazda. Ali to nije u svoje vrijeme bio ni Josip Broz Tito. Uvijek postoje frakcije koje ne treba dovoditi na rub pobune. Jesu li oni iz pozadine podjednako (ne)zadovoljni, vidjet će se kad bude imenovan novi ministar gospodarstva.
Naravno, ti lobistički odnosi imaju i niz podslojeva koji uključuju više ili manje moćne igrače iz biznisa. I tu će se vrlo brzo moći iščitati tko je profitirao, a tko je na gubitku.
Vratimo se na trinaesto prase. Sintagma je starijeg datuma i manje je poznata gradskoj ekipi. Dakle, nekada su krmače imale dvanaest sisa, ali znalo se dogoditi da oprase trinaest praščića. Najslabiji među njima nije mogao do sise, slabo bi napredovao, majka mu ne bi poklanjala pažnju pa mu sudbina nije bila sjajna.
Takvo je trinaesto prase, kad je o ministarstvima riječ, Ministarstvo gospodarstva (kako god se u nekome mandatu zvalo). Bilo bi očekivano da su Ministarstvo financija i Ministarstvo gospodarstva podjednako moćni. Govoreći korporacijskim rječnikom, ministar financija drži blagajnu, brine se o stabilnim financijama i pazi da razvojne ambicije ne ugroze likvidnost. S druge strane, Ministarstvo gospodarstva trebalo bi biti poput odjela za razvoj u poduzeću. Tu je ambicija ulagati u razvoj.
Prirepak energetici
Pa se onda na koordinacijama ‘fajtaju‘ ministar gospodarstva i ministar financija. I dođe se do poželjnog omjera sigurnosti financija i ulaganja u razvoj. Nažalost, u gotovo svim sastavima hrvatskih vlada ministar financija bio je moćan, a ministar gospodarstva debelo podređen. To se s vremenom sve više pokazivalo jer je fotelja ministra gospodarstva postala utješna nagrada za stranački slaboga kandidata. A mandat ministra gospodarstva u posljednjih četvrt stoljeća u prosjeku traje manje od dvije godine. Cijeli mandat odradio je samo jedan sretnik (Branko Vukelić). Najnoviji je primjer davanje Ministarstvu financija kontrole nad državnim tvrtkama. Logično bi bilo da je to pod Ministarstvom gospodarstva. Ali devastirano Ministarstvo gospodarstva, koje je postalo prirepak energetici koja mu je u zadnjoj rekonstrukciji pripojena, nije dobilo državne tvrtke (nije ih trebalo dobiti ni Ministarstvo financija, rješenje bi bilo u državnom holdingu pod vodstvom stručnih menadžera, ali to je više ZF sfera). Što bi bilo rješenje? Prvo, da sljedeća vlada definira što se očekuje od gospodarstva u cjelini. Drugo, da se formira samostalno ministarstvo energetike. Još bi ispravnije bilo da se Ministarstvo (općega) gospodarstva pretvori u ministarstvo industrije i izvoza. A treće, da se za ministra gospodarstva postavi osoba s kompetencijama i političkom snagom kakvu redovito imaju ministri financija.