Kad bi premijer svoj mandat vezao uz cilj rasta proizvodnih investicija od barem 15 posto na godinu, sigurno ne bi ponavljao da će i javne investicije financirane EU ‘grantovima‘ ionako većinom završiti na računima poduzeća. Hoće, ali pitanje je kojih i kolika će biti njihova dodana vrijednost
Šesta sezona projekta 'Lider invest' u punom je zamahu. Investicijske forume na kojima propitujemo investicijsku klimu u hrvatskim regijama i pozivamo tvrtke da konkuriraju za Liderove nagrade za najbolje proizvodne investicije održali smo (nažalost, virtualno) na jugu (Split) i sjeveru (Varaždin) Hrvatske. Ovaj petak održat će se online 'Lider invest – zapad' (Rijeka), ali turneju ipak namjeravamo završiti uživo u Osijeku sljedeći tjedan.
Ponosni smo na ovaj projekt. U proteklih pet godina nagradili smo 49 velikih, srednjih i malih proizvodnih, industrijskih investicija. Koliko znamo, nijedna od tih investicija nije se pokazala promašenom. Štoviše, nove tvornice, pogoni ili dijelovi proizvodnog procesa bili su presudni za to što su sve te tvrtke zapravo vrlo uspješno prošle kroz dosadašnji dio globalne i lokalne COVID recesije.
Nagrađeni investiraju i dalje. Pratimo ih i nekako nam bude optimizam da se možda nešto mijenja. Pogotovo kad to uparimo s aktualnim vijestima kako je Vetropack Straža završila investiciju od 50 milijuna eura, kako je Tommy u Splitu pustio u rad novi Bobisov pogon ili kako je čak i u Zagrebu završena gradnja jedne tvornice, one Bajkmontove za proizvodnju čeličnih konstrukcija. Pa je onda JGL krenuo u investicijski ciklus od 370 milijuna kuna. Franck priprema gradnju nove tvornice u Bjelovaru, Atlantic kraj Varaždina, a investira i Grupa Braća Pivac. Stižu signali o još desecima manjih, ali jednako važnih proizvodnih investicija.
Iskustvo zvoni na oprez
Čovjek bi želio vjerovati da se dogodila točka preokreta. Da je u posljednjem desetljeću stasala zdrava jezgra malih, srednjih i velikih industrijskih tvrtki koje imaju kapacitet pridonijeti proizvodnim investicijama i njima omogućenim rastom izvoza. Ili koje su na domaćem terenu, u trgovinama, konkurentne inozemnim igračima i mogu se uspješno nositi s globalnom konkurencijom. Pa od petsto Pevexovih dobavljača dvije su trećine domaće proizvodne tvrtke! I koje su onda lokomotive za brojne dobavljače usluga, neposredne i posredne. Na temelju čega bi se stope rasta hrvatskog BDP-a napokon počele kretati iznad, budimo iskreni, u usporedbi s usporedivim nam zemljama, razočaravajućih i besperspektivnih tri posto godišnje.
Ali, nažalost, iskustvo zvoni na oprez. Deset, pedeset, sto ili petsto zdravih, inovativnih i investicijski odvažnih tvrtki o kojima pišemo jesu dobri primjeri da se može, ali to je u cjelini debelo nedovoljno na nacionalnoj razini za preokret.
Proizvodni 'prvoligaši' to su postali zahvaljujući prije svega svojim unutarnjim natprosječnim kvalitetama. No sami i s utezima poreznih opterećenja i mnogih administrativnih kočnica ipak ne mogu biti dovoljno jake lokomotive. Rast proizvodnih investicija godišnje ne prelazi deset posto. A za preokret i održiv, zdrav rast domaće ili strane proizvodne investicije morale bi rasti bar 15 posto godišnje. To se ne može postići bez odlučna državnog vodstva koje će samo sebi javno postaviti takav cilj.
Zvuči možda čudno. Što Vlada ima određivati stope rasta privatnih investicija pretežno usmjerenih prema izvoznoj proizvodnji? Ali to rade mnoge odgovorne državne vlasti i državnici vizionari. Kad bi ovaj ili neki sljedeći premijer svoj mandat vezao uz jedan takav cilj, sasvim sigurno ne bi ponavljao, oprostite na izrazu, besmislicu da će i javne investicije financirane EU grantovima ionako većinom završiti na računima poduzeća. Hoće, ali pitanje je kojih. Kolika će biti dodana vrijednost ulaganja u dovodnju ili odvodnju, gradnju nogostupa u napuštenim selima ili još jednoga kružnog toka s cvjetnjakom u sredini?
Sudar optimizma i žalosti
Upravo smo na 'Lider investu – sjever' čuli rezultate istraživanja prema kojima javne investicije u prosjeku probiju proračune za 70 posto, a privatne ne više od 20 posto. I da završetak javnih investicija kasni mnogo više od privatnih. O multiplikacijskim efektima da i ne govorimo.
Industrija, u koju se već može uključiti i dio s njom povezanog IT-a, rješenje je i za demografiju. Jednostavno, ondje gdje je povijesno jača industrija – gušća je naseljenost. Ondje gdje prevladava poljoprivreda – treba manje ljudi.
Tako, u sudaru optimizma kad vidimo koliko ima odličnih industrijskih priča i žalosti što taj potencijal nema tko vidjeti i, kako se to moderno kaže, akcelerirati, nastavljamo uporno otkrivati i nagrađivati najbolje proizvodne investicije u Hrvatskoj. Možda jednog dana naiđe političar pa se sjeti onoga Murphyjevog zakona: 'Kad ništa ne pomaže, pročitaj upute!'