Nećemo inflaciju! Nećemo recesiju! A da povećamo produktivnost?

Objava da je hrvatsko gospodarstvo u drugom tromjesečju poraslo za 2,5 posto na godišnjoj razini i 1,1 posto na kvartalnoj nije izazvala oduševljenje i olakšanje. Javnost je i dalje uplašena žilavom inflacijom (7,5 posto na godišnjoj razini) i sve izglednijim scenarijem da će se njezino rušenje na dva posto morati izvesti daljnjim dizanjem kamata i zaranjanjem u recesiju. Razmaženi umjetnim odgađanjem recesijske faze poslovnog ciklusa, ljudi se pitaju postoji li neko manje bolno rješenje.

Dobra je vijest da ekonomski ‘treći put‘ postoji. Loša je vijest da traži izlazak iz zone komfora većine segmenata društva, znanje, organizaciju, agilnost i fokusiranost. Ključni su sastojci recepta koji se ne svodi na monetarno stezanje (više kamate, manju potražnju i bankrote) ili fiskalnu prilagodbu (smanjenje državne potrošnje) veća produktivnost i brže korištenje tehnoloških dostignuća.

Treći put

Na ovome je mjestu opasnost od prestanka čitanje kolumne​ rizično visoka. Spominjanje produktivnosti i tehnološkog napretka poslovično izaziva gubitak koncentracije u općoj, političkoj javnosti, pa i znatnom dijelu poslovne. Dvodimenzionalni svijet monetarne i fiskalne politike relativno je lako shvatiti. Uvođenje treće dimenzije objektivno traži više promišljanja. Nažalost, dvodimenzionalni svijet, koji se svodi na opće mjesto da država svojim politikama treba hladiti potražnju kad je poslovni ciklus u fazi ekspanzije, a podgrijavati ga kad krene silazna putanja, e da bi pad bio manji, posljednjih se desetak godina kompromitirao.

Podgrijavati potražnju enormnim tiskanjem novca kreatori politika nastavili su posljednjih deset godina, kad je to slalo pogrešne signale. Poslovni je ciklus ​kontaminiran. Sada glasači trebaju vratiti dio standarda koji im je umjetno stvoren. A nitko ne želi priznati da je u proteklom desetljeću dobio dio plaća ili profita koji su bili monetarno izmišljeni.

Pokazuje se da monetarno mađioničarstvo ima svoje granice i da se prividi na kraju, inflacijom, moraju platiti. To bi morala biti pouka kreatorima ekonomskih politika da se u budućnosti više posvete zdravim temeljima rasta BDP-a. Tu dolazimo do te dosadne produktivnosti. U ovome slučaju mjerene novostvorenom vrijednošću po zaposlenome. Hrvatska je tu godinama najlošija među zemljama ‘nove Europe‘. Dok Poljaci, primjerice, godinama imaju oko četiri posto rasta produktivnosti godišnje, Hrvatska je na jedva 1,9 posto. U deset godina nakupila se velika razlika. A nije nevažno, snažan rast produktivnosti od Poljske je stvorio primjer zemlje koja svih ovih godina nije okusila gorčinu recesije.

Rast produktivnosti nije samo posljedica kapitalnog jačanja industrije u kojoj onda jedan zaposleni stvori veliku dodanu vrijednost. Svoj doprinos boljom organizacijom mora dati i državna administracija. Koja neće komplicirati život poduzetnicima, nego će im ostaviti više vremena i energije da se bave razvojem novih proizvoda i osvajanjem novih tržišta. Treći je važan dio osuvremenjivanje znanja kako bi se mogla podizati proizvodnost. Rast produktivnosti od četiri posto nemoguć je bez kvalitetnog doprinosa znanosti.

Revolucionarna AI prilika

Tehnološka revolucija, koja se upravo iz rane digitalne faze diže u neslućene mogućnosti umjetne inteligencije, ambicioznim zajednicama daje izvanrednu mogućnost dizanja produktivnosti, a time i temelja održivog rasta u dobrim vremenima i izdržljivog amortizera kad počne faza recesije. Nažalost, u državama u kojima se rast temelji na fondovima EU-a kojima se hrani niskoakumulativno građevinarstvo teško je očekivati rast produktivnosti. Kad se tomu pridoda opsesija niskoproduktivnim turizmom, svi su izgledi da će hlađenje inflacije trajati godinama. I na kraju će ipak cijena biti plaćena recesijom. Dovoljno je sjetiti se da je Hrvatska nakon 2009. bila europska rekorderka u duljini recesije (gotovo šest godina).

E, da, postoji i ‘četvrti put‘ kako za godinu-dvije odgoditi recesiju. Zajednica se prešutno složi da je došlo vrijeme prodaje elektroprivrede, šuma, voda, pomorskog dobra i nekoliko otoka. Prihodi napune proračun pa Vlada šakom i kapom nastavi kupovati glasove njoj naklonjenih interesnih skupina. U toj su se djelatnosti vlasti, uz prešutnu suglasnost mnogih, posljednjih četvrt stoljeća pokazale vrlo produktivnima.