Studirao sam na zagrebačkoj Ekonomiji na prijelazu iz 70-ih u 80-e. Tri su mi profesora, iz današnje perspektive, najviše koristila u karijeri: Smiljan Jurin (Teorija tržišta i cijena), Mato Mikić (Društveno planiranje) i Nikola Knežević (Poslovna i razvojna politika poduzeća). Super kombinacija!
Iznenadni odlazak ekonomista dr. Ive Bićanića (70) njegovi su nekadašnji studenti popratili biranim riječima i zahvalama. Mnogi su s ponosom priznali da su karijere znatnim dijelom ostvarili i zahvaljujući temeljima koje im je ugradio taj osebujni i edukaciji mladih predani profesor.
Zahvale za ono što im je ponudio u formativnim godinama imaju šire značenje. Dokaz su kako studenti, nekadašnji, sadašnji, a i budući, često i nisu svjesni kakav kapital dobivaju ako na fakultetu koji pohađaju naiđu na vrhunske umove.
Kad sam se 1977. upisao na Ekonomski fakultet u Zagrebu, Ivo Bićanić bio je mladi asistent. Brzo nas je razdrmao i pokazao da mi provincijalci ne moramo samo 'biflati' kako bismo dali godinu i opravdali odricanja svojih roditelja. Tražio je kritičko mišljenje, dizao tenzije. Dao nam je naznaku koliko studiranje ekonomije može biti uzbudljivo i intelektualno zabavno. Nakon dva semestra na prvoj godini više mi nije predavao. Teorijski smjer nekako me nije privlačio. Mladom novinaru koji je pisao o sportu smjer tržišta i marketinga bio je privlačniji. Ne govori se slučajno o 'tržišnoj utakmici'.
Kardeljevo igralište
U želji da i čitatelji 'Ekonomalija' koji su završili neki faks naprave za sebe popis profesora koji su im pomogli u odabiru i tijeku karijere, evo primjera za usporedbu. Studirao sam od 1977. do 1983. Malo dulje od očekivanoga jer sam dvije apsolventske godine usporedno radio u omladinskom tjedniku Polet.
Bilo je to vrijeme pokušaja eksperimentiranja sa samoupravnim socijalizmom. Artikulirao ga je bliski Titov suradnik Edvard Kardelj i opredmetio u Zakonu o udruženom radu (1974.). Među predavačima na fakultetu bilo je potpunih apologeta, ali prevladavali su oni koji su pokušavali igrati do krajnjih granica ograničenog igrališta (jednopartijski sustav i društveno vlasništvo nad tvrtkama).
Ima, zapravo, dosta profesora za koje mislim da su mi pomogli u shvaćanju ekonomije. Ivo Perišin, koji je jedno vrijeme bio i guverner Narodne banke Jugoslavije, na mnogim primjerima učio nas je osnovama monetarno-kreditne politike. Nedavno preminuli Zoran Jašić o javnim financijama. Dušan Čalić o sociologiji. Matematiku sam odrađivao, ali primijenjena statistika, koju je predavala Magda Perišin, bila je super upotrebljiva za prve novinske ekonomske tekstove. Pa je tu bila Deša Mlikotin Tomić za privredno pravo, Željko Majcen za ekonomiku OUR-a i naravno, pionir marketinga na ovim prostorima Fedor Rocco.
Trojica odabranih
Ali trojka je odabranih koja mi je, uvjeren sam, u danim okolnostima dala pristup ekonomiji i biznisu. Kapital koji trošim sve ove godine. I kao kolumnist i kao urednik.
Prvi je od te trojice profesor Smiljan Jurin. Predavao mi je, među ostalim, Teoriju tržišta i cijena. Da, takav smo kolegij imali u vrijeme kad smo, prema mišljenju nekih, bili iza željezne zavjese (pa onda, dakle, i u državnom socijalizmu sovjetskog tipa). Profesor Jurin specijalizirao je u SAD-u (1963., Berkeley). Bio je pripadnik tzv. profitaške ekonomske škole koja je sredinom 60-ih politički izgubila od pravovjernijih pripadnika dohodaške škole. Bilo je to vrijeme kad se Partija obračunala i s tzv. tehnomenadžerima u privredi. Ipak, gubitnici su mogli nastaviti predavati na fakultetima pa sam imao sreću što je moja grupa dopala zagovornika tržišne ekonomije.
Na drugom je mjestu profesor Mato Mikić. Poznatiji je kao gradonačelnik Zagreba do 1990. Na faksu je predavao Društveno planiranje. Već vidim ljubitelje čistoga slobodnog tržišta kako frkću, ali siguran sam da mi je kombinacija profitaša Jurina i zagovornika susretnog planiranja biznisa i države Mikića omogućila jasnije sagledavanje i suvremenog svijeta. U kojemu je normalno da predsjednik Francuske žestoko lobira da hrvatska vlada kupi avione od tvrtke u pretežno obiteljskom vlasništvu. Svijet u kojemu je glavni izazivač Kina kombinira državno planiranje s inicijativom privatnih poduzetnika.
A treći je profesor Nikola Knežević, koji nam je predavao Poslovnu i razvojnu politiku poduzeća. Da, poduzeća, a ne OUR-a! Nije bilo zabranjeno, samo je trebala doza hrabrosti. Kad smo 1989. pokretali prilog u Večernjem listu, ispod naziva 'Poslovni svijet' pisalo je da je to 'prilog za poslovnu i razvojnu politiku poduzeća'. Današnji Lider nastao je na tim temeljima i u biti se bavi poslovnom i razvojnom politikom poduzeća i svime što na nju utječe.
Nadam se da i današnje generacije imaju bar dva-tri profesora koja im daju kapital kakav su meni dali nabrojeni.