Nedavno je iz tiska izašla knjiga Ivana Burića ‘Sociologija hrvatskog društva‘. U dijelu koji se bavi društvenim vrijednostima autor podsjeća na istraživanja Krunoslava Nikodema koja upućuju na to ‘da u Hrvatskoj rastu vrijednosti političke autoritarnosti‘. Iako je u Hrvatskoj konstantno visoka potpora demokratskom političkom sustavu (90,1 posto 2017.), sve više građana smatra ‘dobrim‘ pojedine odrednice autoritarnoga političkog sustava. Da je dobro ‘imati političkog vođu koji se ne osvrće na vladu i izbore‘, 1999. smatralo je 11,5 posto građana. Dvadeset godina poslije taj se udio povećao na čak 38,6 posto. Kod mladih je prizivanje moćnog vođe skočilo s 32 na čak 47 posto.
Htjeli to priznati ili ne, većina političara intuitivno osjeća kakve su preferencije birača. Pa ne začuđuje što se predizborno nadmetanje u Hrvatskoj događa u znaku dvoboja dvojice, svakoga na svoj način, vođa kojima se sviđa autoritarnost. Aktualni premijer i šef HDZ-a Andrej Plenković imidž jakog vođe gradi polako proteklih sedam godina, podčinjavajući većinu institucija koje bi trebale biti koliko-toliko neovisne. U posljednje vrijeme okomio se i na EU-ove institucije (Ured europskoga javnog tužitelja). S druge strane, izazivač u liku predsjednika države Zorana Milanovića svoju odlučnost u projektu ‘Rijeke pravde dolaze‘ dokazuje otvoreno se suprotstavljajući Ustavnom sudu.
Hrčak u demokraciji
Najčešće se porast sklonosti građana jakim vođama povezuje sa slabostima demokracije: sve izraženijom korupcijom, nepotizmom i urušavanjem institucija. Često se ističe da ekonomski razlozi nisu presudni u odluci mladih za odlazak iz zemlje. To, međutim, nije točno. Ljudi su nezadovoljni cijelim politički demokratskim, ali i ekonomski kapitalističkim paketom. Demokracija i kapitalizam nisu ostvarili očekivanja s kojima se devedesetih napuštalo socijalizam. I to je glavni razlog zbog kojega u mnogim zemljama na vlast dolaze i na njoj sve dulje ostaju autoritarni vođe. Hrvatska je do sada bila pošteđena ekstremnih scenarija, ali mnogo je signala da smo na putu pridružiti se ‘modnom trendu‘.
Vlastodršci će izvlačiti statističke podatke o rastu plaća i mirovina te sve većem BDP-u po stanovniku. Ali svako malo na medijsku površinu isplivaju primjeri koji pokazuju da je velikim dijelom riječ o prividu. O iskustvu hrčka koji uporno sve brže trči u onom kotaču, ali se zapravo ne miče s mjesta.
Primjeri? Nakon trideset godina povratka u kapitalizam sve manje obitelji u Hrvatskoj može si priuštiti tjedan dana ljetovanja na moru. A djeci jednodnevne ekskurzije plaćaju u više rata. Umirovljenici, čak i oni koji su tijekom radnog staža imali natprosječna primanja, ne mogu si priuštiti dom za starije u Hrvatskoj. Pa u sve većem broju odlaze u BiH.
I na kraju socijalizma podstanarstvo je bilo skupo, ali, evo, najnovije priče kažu da mlade obitelji više ne mogu naći podstanarski stan po priuštivoj cijeni. Pa genijalci iz HDZ-ova izbornog stožera najavljuju da će država subvencionirati razliku između tržišne i priuštive cijene podstanarstva. Pri čemu je jasno da će iznajmljivači još više dizati ‘tržišnu‘ cijenu ne bi li od države dobili više.
Kupnja stana mladim obiteljima jednako je izazovna kao i 1988. I tada se zapadalo u dužničko ropstvo, što je i sada slučaj. I trebalo je, kao i danas, raditi dva posla ne bi li se zakrpao kućni proračun.
Istina u starim autima
A evo i jedne, čini mi se, još u javnosti neizrečene usporedbe. Vozni park u Hrvatskoj sve je stariji. Dostigao je 14,6 godina. A znate li kolika je bila prosječna starost vozila potkraj osamdesetih, uoči sloma socijalizma? Istraživanje Ekonomskog instituta – Zagreb iz 1989. procijenilo je da je prosječna starost automobila u Jugoslaviji tada bila 12,5 godina. U Hrvatskoj, kao razvijenijoj republici, starost je vjerojatno bila čak i manja.
Naravno, izdržljivost ondašnjih Zastavinih vozila i današnjih svjetskih marki neusporediva je. Ali ostaje pretpostavka da i ondašnji i današnji vozači žele imati novije automobile. Očito postoji razlog zašto su danas auti stariji nego što su bili prije tri desetljeća. Ima onaj slogan ispred prijelaza preko pruge ‘Vlak je uvijek brži‘. Moglo bi ga se parafrazirati pa reći da su danas ‘cijene uvijek brže‘.
Kad se zbroje osjećaji društvenih nepravdi i kupovna moć, koja se zapravo nije popravila, nije čudno što velik dio populacije traži alternativu. Prosvijećeni apsolutizmi obično završe kao obični, neefikasni apsolutizmi, ali kolektivno je sjećanje kratko.