Indeksacija, zamrzavanje i stare zalihe samo su dio pojmova koje bi mlade generacije poduzetnika, menadžera, sindikalista i političara trebale početi učiti od kolega koji imaju iskustva s (hiper)inflacijom do 1993.
Mnoge stranke i nezavisne liste te njihovi kandidati za načelnike, gradonačelnike i župane pobijedili su na upravo završenim lokalnim izborima obećavši glasačima transparentnije i poštenije natječaje za javne nabave i investicije. Dočekat će ih, međutim, izazov na koji nisu računali – inflacija, taj samonapuhujući rast cijena.
Svjetski rast cijena sirovina i repromaterijala ove je godine tako visok da nesretni poduzetnici koji su lani potpisali ugovore za javne investicije kakve su one vezane uz EU sredstvima sufinancirane aglomeracije moraju birati između propasti zbog poštovanja dogovorenih cijena i penala zbog otkazivanja ugovora. Nedavno je o takvu primjeru bilo riječi na našem 'Lider investu'. Riječka tvrtka Vargon povukla se iz tri projekta aglomeracija zbog enormna rasta cijena sirovine za proizvodnju plastičnih dovodnih i odvodnih cijevi.
Gdje je sidro?
Dakle, kako napisati javni natječaj za EU projekte u vrijeme buđenja inflacije? Nekada davno, početkom 90-ih, u vrijeme kad je Hrvatskom harala hiperinflacija (30-ak posto rasta cijena svaki mjesec), postojalo je sidro. Ugovoriš cijene u njemačkim markama i to je to. Ovdje je bila inflacija, u Njemačkoj je nije bilo. Marka je bila stabilna.
Sad je situacija bitno drukčija. Dogodila se globalizacija, dobavni su lanci postali globalni, pa su i poremećaji, potpaljeni pandemijom korone, postali globalni. Posljedično i inflacija. Danas nema tečajnog sidra koje bi ugovorne strane koliko-toliko štitilo. Ugovor u eurima jednako je nesiguran kao i u kunama.
Ako se pokaže da globalno buđenje inflacije nije prolazna pojava (dok se ne uspostave globalni lanci opskrbe poluvodičima i sličnim strateškim proizvodima), mlađim poduzetnicima, menadžerima, ministrima, šefovima agencija… bilo bi mudro provjeriti imaju li u ekipi nekoga tko je bio aktivan 1993. Nekoga tko je od 1980., kad je u Jugoslaviji buknula inflacija, do 1993., kad je u Hrvatskoj vlada Nikice Valentića aktivirala antiinflacijiski program, 'doktorirao' na inflaciji i hiperinflaciji. Ta bi mentorska znanja mogla postati jako korisna.
Inflacija je krajnje neugodna, višeslojna pojava. Ona je sinonim za nestabilnosti mnogih vrsta. Zato je u političkim govorima i dandanas moguće naći poruku da je cilj politike očuvati stabilnost cijena. Čak je i glavni zadatak središnje banke očuvanje stabilnosti cijena. Što se četvrt stoljeća, među ostalim, radi vezanjem tečaja kune prema nekad DM (za mlađe: njemačkoj marki), a danas euru.
Inflacijska očekivanja
Važno je razumjeti inflacijska očekivanja. U uvjetima inflacije potrošači se ranije odlučuju na kupnju pretpostavljajući da će za isti iznos u budućnosti imati manju kupovnu moć. To u kratkom roku pozitivno utječe na potrošnju. U uvjetima zapravo negativnih kamatnih stopa na štednju to bi moglo potaknuti one koji imaju štednju da je iskoriste za kupnju trajnijih dobara.
Dugoročnije, međutim, inflacija smanjuje potrošnju šireg sloja potrošača. Ponajprije onih koji žive od mirovina ili plaća. Kako cijene rastu, sindikati počnu zahtijevati indeksaciju. To je, pojednostavnjeno, prilagođavanje rasta mirovina ili plaća stopi inflacije. Ali i kad uspiju u tom zahtjevu, realne mirovine i plaće padaju. Naime, treba čekati da statistika objavi koliko su u proteklom mjesecu rasle cijene pa se za toliko u sljedećem dignu plaće. Koje su, zbog tog kašnjenja u prilagodbi, u međuvremenu realno smanjene. Usput, u kriznim vremenima, kad treba smanjivati plaće ili mirovine, političari vole inflaciju. Ona je tihi oblik oporezivanja. Smanjiš li državnom aparatu plaće za deset posto, nastala bi pobuna. Smanjiš li mu toliko inflacijom – cilj si postigao, a ruke su ti kao poslodavcu čiste.
S vremenom se sindikati i opozicija osvijeste pa uz indeksaciju plaća počnu tražiti kontrolu cijena. Povodljivi političari na vlasti u nekom trenutku nervoze pokušaju sa, kako se to zvalo, zamrzavanjem cijena. To, naravno, izazove propast dijela proizvođača, a s druge strane nestašice. I crno tržište, gdje su cijene, naravno, još više.
U inflaciji su dobro prolazili spretni trgovci. Nabaviš robu po jednoj cijeni, uračunaš inflaciju, dodaš inflacijska očekivanja i rezultat može biti itekako zadovoljavajući.
Dalo bi se edukaciju proširiti na još pet kolumni, ali možda je ipak fer ne oduzimati posao generaciji direktora i ekonomista koja je odnedavno u mirovini (ili je pred njom). Mogli bi postati traženi kao mentori (konzultanti) koji imaju savjete iz prošlog stoljeća kako poslovno i privatno preživjeti inflaciju i, ne bilo je, hiperinflaciju.