U četvrt stoljeća samo je nekoliko lidera bilo spremno na velike i uspješne ekonomske poteze. Uz Rohatinskog, tu su svakako Valentić, Račan i Linić. Ostali su išli linijom manjeg otpora. Uvozili su strane savjete
Prerana smrt velikog čovjeka i ekonomista, karizmatičnoga bivšega guvernera HNB-a Željka Rohatinskog, nekako je nametnula i pitanje po kojoj će jednoj stvari, jednom potezu biti zapamćen. Najviše argumenata ide u prilog tvrdnji da je Rohatinski, uz niz odvažnih poteza, ipak najviše zadužio sadašnje i buduće generacije kad je uoči svjetske, a onda i hrvatske ekonomske krize 2008. godine zabranjivao bankama prekomjerno davanje kredita. Da tada nije bio tvrdoglav, broj blokiranih građana i poduzeća sljedećih šest godina recesije bio bi daleko veći.
Zbog nikad do kraja izgrađenih institucija tržišnoga ekonomskog sustava, snaga i doprinos čelnika institucija kao što je bio Rohatinski ima iznimnu važnost. Nažalost, kad se pogleda četvrt stoljeća unatrag, nema baš previše lidera koje se može pamtiti po velikim, pravodobnim, neočekivanim, a za ekonomiju i društvo korisnim potezima. Može ih se nabrojiti, kako se to kaže, na prste jedne ruke.
Pojedinac protiv centara moći
Jedan je Nikica Valentić, koji je potkraj 1993. imao odlučnost provesti antiinflacijski program. Drugi je Ivica Račan, koji je uz imidž neodlučnog premijera u jednoj noći prelomio da se ide u ubrzanu gradnju autoceste prema Splitu. Treći je Slavko Linić, koji je i prije drugog povratka u vladu odlučio da će uvesti fiskalizaciju. Možda bi u ovo društvo trebalo uvrstiti i Borislava Škegru zbog uvođenja PDV-a, premda je onda poništio dobrobit tog poteza time što je sav višak poreznih prihoda usmjerio u potrošnju, umjesto da je smanjio poreze.
Peti pojedinac je možda aktualni premijer Andrej Plenković, koji je stao iza 'Lex Agrokor'. Ali tu je povijesna distanca još premala. Treba pričekati dok se stvari ne raščiste i dok se ne vidi kako će završiti nekadašnji Agrokorov sustav. A dio u vezi s kontroverzama u popratnom slučaju 'Borg' moći će se valorizirati tek kad jednog dana Plenković ne bude premijer. Možda će u kuću slavnih i Vujčić s uvođenjem eura...
Sve ostalo što je u četvrt stoljeća pokušavano biti provedeno (isprika ako sam nečiji jaki potez ipak izostavio) završilo je ili neuspjehom, razvodnjavanjem ili kontraefektima. Premalo je osobnosti bilo kod kreatora ekonomskih politika. Sve se svodilo uglavnom na slušanje što će nam savjetovati iz svjetskih centara ekonomske i financijske moći. Dugo godina prepisivalo se od MMF-a, a onda su prepisivači bili usmjereni prema Bruxellesu.
Ajmo sad ulagati u željeznicu!
Zanimljivo je kako je većina premijera olako odbacivala sve domaće ideje i savjete, a bespogovorno prihvaćala one iz inozemstva. To se nastavlja i danas. Evo, na primjer, dođe neka drugorazredna ekipa ekonomista MMF-a na redovite konzultacije u Zagrebu, provede par tjedana i napiše upute.
Među ostalim, da ne treba dalje snižavati poreze i da proračunska sredstva više treba usmjeravati na javna ulaganja (liberali, gdje su žestoke rakcije?!), a manje u plaće nereformiranoga javnog sektora. Kod javnih ulaganja posebno se naglasi željeznica i gotovo isti dan premijer Plenković, otvarajući dioničicu pruge od 12,5 kilometara (završenu prije dvije godine, ali zbog nesposobnosti planiranja odgovornih nespojenu s drugom prugom) najavljuje velika ulaganja baš u željezničke investicije.
Pri čemu javnost nije upoznata s 'cost-benefit' analizom ulaganja u željezničku infrastrukturu. Samo to da će se moći maznuti sredstva iz EU fondova ne smije biti dovoljno. Gdje su dokazi da će investicije biti isplative? Da će dijelovi HŽ-a napokon ostvarivati bar operativnu dobit? Rekli ovi iz Washingtona, slažu se oni iz Bruxellesa, što mi tu imamo propitivati...
Vlastita bezidejnost i slijepo provođenje onoga što nam drugi savjetuju garantiraju visok rizik i veliki društveni trošak. Uzmimo ovu prugu koja spaja Bjelovar i Križevce, a onda i Zagreb. Poruka je da će se uskoro iz Bjelovara do Zagreba stizati za manje od sat vremena. Da i što onda? Gdje su računice koliko će se ljudi koristiti tom linijom, koliki će biti prihodi, koliki rashodi? Nije bitno. Pruga je sagrađena samo zato što prije par godina nije bilo drugih projekata sa sređenom zemljišnom i drugom dokumentacijom.
O rentabilnosti nije bilo riječi. Dobro je poslušati što nam institucije poput MMF-a savjetuju. Uz dozu rezerve. Jer je upravo vodstvo te institucije nedavno priznalo da je godinama zemljama u tranziciji davalo krive savjete. Treba priželjkivati domaća rješenja. Naravno, pretpostavka je da su ovlašteni kreatori ekonomskih politika za to sposobni i da imaju potrebnu dozu hrabrosti. Kao što su je imali Rohatinski, Valentić ili Linić.