Za prošlu epidemiju neplaćanja u razumnim rokovima među uzročnicima bila je i Agrokorova poslovna politika. Sad će se vidjeti je li on bio iznimka ili svaka recesija izbaci neki sličan sustav koji se pokušava financirati na račun dobavljača
Recesija je? Pad će na godišnjoj razini biti možda i 10 posto? Neiskusan i površan promatrač ekonomskih prilika u Hrvatskoj mogao bi zaključiti da ta recesija, aktivirana pandemijom COVID-19, i nije tako strašna. Nezaposlenost nije dramatično narasla. Stečajeva baš i nema. Državni sektor dobit će božićnice potkraj 2020. i četiri posto veće plaće u 2021., pa će ih trošiti da bi spasio privatni sektor. A za 2021. najavljuje se kraj recesije. Sve je ružičasto!
Treba, međutim, biti krajnje oprezan. Za razliku od zaraze virusom, koja pokazuje simptome nakon nekoliko dana, zaraza recesijom u Hrvatskoj ima odgođeno djelovanje. Žestina recesije, pokazuje to iskustvo iz 2009., u Hrvatskoj nastupa pola godine ili čak godinu nakon što službena statistika izmjeri dva uzastopna tromjesečja pada BDP-a.
Pojednostavnjeno i slikovito rečeno, ono što je u zarazi koronavirusom upala pluća kod čovjeka, to je kod gospodarstva kao pacijenta praksa neplaćanja u dogovorenim rokovima. 'Bolest' koja se kolokvijalno naziva nelikvidnošću. Na koju je hrvatska poslovna zajednica desetljećima natprosječno neotporna.
Rejting ne trpi pa nije bitno
Naravno da je za budućnost hrvatskoga gospodarstva najvažnije suzbijanje epidemije COVID-19. Odmah iza toga je važno hoće li se, kao za prošle, rekordno duge, šestogodišnje recesije opet dramatično produljiti rokovi (ne)plaćanja, ponajprije između tvrtki. Posebno je opasan drugi val zaraze neplaćanjima. U prvom valu s plaćanjima počnu kasniti oni koji zaista nemaju čime platiti naručenu robu i usluge. U drugom valu rokove plaćanja počinju probijati i tvrtke koje imaju novac na računu, ali se, kad je prilika, ubacuju u probijanje dogovorenih rokova.
U traženju odgovora hoće li se ponoviti dramatični scenarij od prije deset godina nađe se pokoji razlog za kakav-takav optimizam. Postoji nada da bi Vlada, nekim čudom, mogla iskazati odlučnost i kreativnost u prepoznavanju i pomaganju onog dijela tvrtki i sektora koji nisu beznadni kandidati za bankrot. I da će pretežiti dio novca koji će stići iz fondova EU namijenjenih ublažavanju posljedica pandemije usmjeriti u financijski krvotok tvrtki, a ne samo u povišice zaposlenih u državnom sektoru.
Za prošlu epidemiju neplaćanja u razumnim rokovima između tvrtki među uzročnicima bila je i poslovna politika najvećeg sustava u državi Agrokora. Agrokor je pretvoren u Fortenovu, Ivica Todorić nije više u sedlu. Sad će se vidjeti je li on bio iznimka ili svaka recesija izbaci neki sličan sustav koji se pokušava financirati na račun dobavljača.
Dogodi li se čudo pa od Uskrsa krene turistička sezona i relaksiranje općeg poslovanja, možda se neplaćanje dobavljača ne uspije jako zakačiti u poslovne odnose.
Nažalost, dosta je argumenata da će se inflacija neplaćanja opet dogoditi. Prvo, u proteklih šest godina predaha između dviju recesija institucije i procedure za brzo rješavanje putem predstečajeva i stečajeva nisu poboljšane.
Drugo, možda i najvažnije, muke koje prijete tvrtkama vjerovnicima i poslovnom sektoru općenito ne diraju previše ni Vladu ni HNB. Iskustvo prošle recesije kaže da su kreatori ekonomskih politika zaokupljeni formalnom stabilnošću deficita, cijena i tečaja. Rejtinške agencije, MMF ili EK ne prate neravnoteže u zakasnjelim plaćanjima u gospodarstvu. Pa to nije opasnost za slabljenje kreditnog rejtinga države. A onda je i nebitno. To je i dobar ispušni ventil za nagomilane pritiske. I krunski razlog za ignoriranje – prosječni rokovi plaćanja među tvrtkama nisu uvjet za ulazak u eurozonu. Pa je svejedno plaća li tvrtka A tvrtki B u 60 ili 160 dana.
Samo da se ne sjete Škegre
Nadalje, vladajući se ne brinu za sudbinu tvrtki koje su na B2B tržištu i zbog činjenice da je važnije kako prolaze, vrlo često stranački podobne, tvrtke koje robu (uvezene) i usluge prodaju državnom sektoru. Za stranačke igrače tu su plaćanja iz proračuna. Država je, uz poneku iznimku, poželjan kupac.
Od tvrtki koje nemaju politički pristup liferantskim kanalima, jedino su još zaštićeni izvoznici. Oni su se u životu jako namučili da opstanu, ali u ovakvim okolnostima ne ovise o neplaćanjima u Hrvatskoj. A teško je naći neko vanjsko tržište gdje je naplata tako teška i rizična kao ovdje.
Za ostale, ostaje nada da će se dogoditi čudo i da će vlast ovaj put htjeti i znati upravljati rokovima plaćanja unutar Hrvatske. U suprotnom, mogu se nadati da će im netko iz Plenkovićeve vlade, iznerviran zahtjevima, ponoviti čuveni savjet nekadašnjeg ministra Borislava Škegre. Kad su mu se poduzetnici žalili da im kupci ne plaćaju, nonšalantno im je savjetovao: 'Pazite s kim poslujete.'