Premijer Andrej Plenković u godišnjem je govoru o stanju države i nacije još jednom izbjegao dati obećanje na koliko će vlast srušiti inflaciju iduće godine. Inflaciju je u jedan sat spomenuo samo sedam puta. Banski dvori nastavljaju i potiču indeksaciju plaća. Kojom još nitko nigdje nije pobijedio rast cijena robe i usluga
Govor premijera Andreja Plenkovića u Saboru o stanju države i nacije, praćen jednosatnim ometanjem oporbenih zastupnika koji su jedan sat izdržali lupanjem stvarati buku, zasjenio je drugu, mnogo važniju vijest. Sindikati javnih i državnih službi prihvatili su Vladinu ponudu da će plaće za 230.000 zaposlenih u javnom sektoru odmah porasti za pet posto, a božićnica se diže na tristo eura. A u sljedećoj, superizbornoj godini Djed Mraz iz Banskih dvora obećao je još dvanaest posto veće plaće. Ne tražeći zauzvrat produktivniji rad zaposlenih u državnom sektoru. Dobro, nešto se implicitno ipak očekuje: glasanje za poslodavca široke ruke.
Kad taj rast plaća, koji je dogovorila nakon mlakih i reda radi održanih pregovora između države kao poslodavca i sindikata posloprimaca, vladajuća ekipa počne provoditi pa se to ugradi u neovisne scenarije za 2024., sasvim nerealno djeluju prognoze da bi sljedeće godine rast cijena u Hrvatskoj s ovogodišnjih izglednih osam posto mogao pasti na 3,3 posto. Čak i u teško očekivanoj varijanti da platežno sposobniji strani turisti i idućeg ljeta neće opet biti spremni na visoke cijene u Hrvatskoj. Koliko je vlast mlak pregovarač, pokazuju nonšalantne izjave sindikalista da u blagajni ionako ima mnogo novca, pa čemu komplicirati, ali i otvoreno podbadanje da je vladajuća koalicija uoči superizborne godine spremna ispuniti baš svaki zahtjev sindikalista.
Tko podgrijava?
Dragi čitatelji, ako niste u skupini poduzetnika/menadžera iz proizvodnih ili trgovačkih tvrtki koje znatan dio prihoda ostvaruju na hrvatskom tržištu, pokušajte se uživjeti u njihovu ulogu. Hoćete li planirati povećanje cijena svojih proizvoda ili usluga? Gotovo četvrt milijuna zaposlenih u javnom i državnom sektoru imat će bar desetak posto veća primanja. Zašto u skladu s Vladinom darežljivom politikom plaća za desetak posto ne dignuti i cijene svoje robe ili usluga? Naime, nelojalna odluka države kao poslodavca (koja oktroiranim porezima puni proračun) natjerat će i svakog privatnog poslodavca, koji to ikako može, da i svojim zaposlenicima diže primanja. Osobna će potrošnja tako i 2024. biti glavni generator rasta BDP-a. I inflacije. Koja već treću godinu zaredom najteže pogađa gubitnike, onih 850 tisuća stanovnika Hrvatske koji su u opasnosti od bijede ili već žive u bijedi. Kad premijer Plenković opetovano govori o ‘dvije Hrvatske‘, možda i nije svjestan koliko ima pravo. Ali ne onako kako on misli govoreći o vladajućima i oporbi.
Vrlo je važno uočiti koliko u Banskim dvorima ignoriraju inflaciju. Za razliku od mnogih zemalja u kojima je ciljana inflacija među prioritetima, u završnici govora o stanju nacije Plenković nije spomenuo rušenje inflacije. Inflaciju je u jednosatnom govoru spomenuo samo sedam puta. I to u prošlom, a ne u budućem vremenu. Spomenuo je samo rujan ove godine, kad se godišnja inflacija spustila na i dalje visokih i opasnih 6,7 posto. Onda je za rast cijena okrivio globalne okolnosti i poduzetnike koji su neopravdano dizali cijene. To da rast plaća u državnom i javnom sektoru podgrijava inflaciju, premijeru, čini se, nije ni nakraj pameti. A hvali se kako je Vlada zamrzavanjem cijena trideset proizvoda zauzdala inflaciju. Treba pričekati kraj godine pa vidjeti je li rujan bio iznimka ili početak trenda opadanja.
ECB kao dobrodošao krivac
Moglo bi se očekivati da Vlada objavi kolika joj je ciljana inflacija u 2024. godini. Ciljana, a ne očekivana. Velika je to razlika. Godinama vladajući bježe od KPI-jeva. Ne kažu da će njihove politike rezultirati tolikim i tolikim rastom BDP-a ili spustiti rast cijena na toliko i toliko posto. Ugodnije je onako, kao iz publike, prognozirati koliko bi moglo, a pritom ne preuzeti nikakvu odgovornost. Istina, otkako je monetarna suverenost zbog uvođenja eura preseljena u Europsku središnju banku, vlast je dobila alibi jer, eto, oni ondje u Frankfurtu pogrešno rade. Ali inflacija se, osim monetarnim oružjem, pobjeđuje i fiskalnim. Indeksacija plaća baš i nije fiskalno oružje protiv rasta cijena. Ako se pokaže da u Hrvatskoj indeksacija ruši inflaciju, kreatori takvih politika zaslužuju nominaciju za Nobelovu nagradu.
Vladino stajalište prema inflaciji moglo bi se, nakon svega, sažeti u poruku: Kad je o inflaciji riječ, ništa ne obećavamo i to ćemo ispuniti!