I sa svim svojim unutarnjopolitičkim deficitima Hrvatska je u prigodi uistinu biti ključan američki saveznik, regionalni lider i NATO-ov partner u ovom dijelu svijeta. I zahvaljujući tomu ojačati svoje gospodarske i sigurnosne kapacitete, kao i zaštititi svoje državne interese u odnosu na susjedni Balkan
Ruska invazija na Ukrajinu dovela je Hrvatsku u poziciju da na terenu međunarodnih odnosa igra utakmicu nekoliko razina iznad svoje kategorije. Samit Međunarodne krimske platforme u Zagrebu, čija je ‘zvijezda‘ bila predsjednica Zastupničkog doma američkoga Kongresa Nancy Pelosi, tek je jedna manifestacija te nove hrvatske pozicije u promijenjenim geopolitičkim okolnostima.
Političkoj veteranki američkih demokrata medijsku je pozornost, doduše, pokušao oduzeti hrvatski predsjednik Zoran Milanović bijednim komentarima na njezin račun i račun samog samita. Onako, kao da se orač na volovima izruguje svjetskom prvenstvu u autoreliju jer se na njemu vozi sporije nego u Formuli 1.
No Zoran Milanović svojim se proruskim političkim stajalištima, javno opetovanim razumijevanjem za orijentalne despote i vlastitom političkom nebitnošću već odavno pretvorio u posve irelevantnu figuru na međunarodnoj političkoj pozornici i postao samo (stalan) podsjetnik na hrvatsku unutarnju političku bijedu.
Smisleni proces
No i sa svim svojim unutarnjopolitičkim deficitima Hrvatska je u prigodi uistinu biti, kako je to napomenula Pelosi, ‘ključan američki saveznik, regionalni lider i NATO-ov partner‘ u ovom dijelu svijeta. I zahvaljujući tomu ojačati svoje gospodarske i sigurnosne kapacitete, kao i zaštititi svoje državne interese u odnosu na susjedni Balkan. Ključan razlog te nove hrvatske geopolitičke prilike leži u hrvatsko-američkom iskustvu iz 1995. u oslobađanju hrvatskih teritorija od srpske okupacije i stvaranja uvjeta za Daytonski mirovni sporazum u bliskom partnerstvu sa SAD-om.
Ruska invazija na Ukrajinu pod egidom spašavanja i širenja ‘ruskog svijeta‘ u svim elementima (politički, propagandno, vojno) izgleda kao ponavljanje velikosrpske agresije na Hrvatsku 1991. I ukrajinski put prema završetku rata i okupacije uz međunarodnu asistenciju modelski podsjeća na put koji je Hrvatska prolazila od 1991. do 1995.
Nakon što je 2014. EU pokazao svoju nemoć praktičnog djelovanja naspram ruske aneksije Krima, izručivši zapravo Ukrajinu Putinovoj dobroj volji preko tzv. sporazuma iz Minska, pod američkim se vodstvom počela graditi politička, a zatim i vojna platforma za oslobađanje Ukrajine u njezinim međunarodno priznatim granicama, uključujući i – anektirani Krim. Od čije je reintegracije u Ukrajinu Europa prešutno odustala, kao što je prije trideset godina prešutno odustala i od reintegracije hrvatskog Pudunavlja, smatrajući to vojno i politički nemogućom misijom.
Međunarodna krimska platforma, koja je pokrenuta u ljeto 2021., a do danas okuplja više od četrdeset država i državnih saveza (vrijednosno) zapadnog svijeta, izraz je međunarodne političke volje za oslobađanjem okupiranih ukrajinskih područja i njihovom potpunom reintegracijom. Njezin je smisao slanje snažnih političkih poruka, ona i ne glumi da je više od toga, da ima ikakve izvršne ili operativne ovlasti. I kao takva sastavni je dio procesa koji, uz vojne operacije na terenu i znatnu pomoć zapadnih saveznika predvođenih SAD-om (i EU ima svoju važnu dionicu), vodi prema oslobađanju i potpunoj reintegraciji okupiranih dijelova Ukrajine.
To što je dio smislena procesa koji realno vodi završetku rata i nekom mirovnom sporazumu, razlikuje Krimsku platformu od Macronove inicijative Europske političke zajednice, iza koje ne stoji nikakva europska vojno-politička moć, već se njome pokušava prikriti europska vojno-politička nemoć da samostalno djeluje prema ruskoj invaziji.
Prilika koju treba iskoristiti
Izbor Zagreba za mjesto parlamentarnog samita Krimske platforme (koji organizira zajedno s Ukrajinom) simbolično podsjeća na hrvatsko-američko partnerstvo koje je donijelo mir u Europu 1995. godine. No politički i geopolitički kontekst danas je neusporedivo povoljniji za Hrvatsku. Hrvatska je onda morala uvjeriti SAD da je pouzdan partner i da su vojne operacije hrvatskih oružanih snaga ključ za postizanje mirovnih sporazuma. Danas to nekadašnje partnerstvo SAD upotrebljava kao svoj benchmark u rusko-ukrajinskom ratu i mirovnome menadžmentu.
Hrvatskoj, koja danas u taj proces ulazi s pozicije članice NATO-a i šengenske Europske unije, otvorena su vrata da profitira od partnerstva sa SAD-om iz 1995. – zauzimanjem važne pozicije na novoj energetskoj, a time i gospodarskoj karti Europe, jačanjem svoga obrambeno-sigurnosnoga kapaciteta, potporom povratku političke jednakopravnosti Hrvata u BiH…
Andrej Plenković je, očito, nakon dugog zanemarivanja transatlantskih odnosa prepoznao priliku. I sada to treba iskoristiti.