Postoji niz taktika pregovaranja. Jedna je da jedna strana postavi maksimalističke zahtjeve, a onda pod pritiscima druge strane kao popusti i na kraju ostvari unaprijed postavljene, realno moguće zahtjeve. Ali da jedna strana najavi jedne ciljeve, a onda u svemu popusti drugoj strani, pa još k tome izgubi i dio početnih pozicija, e to se ne viđa baš često.

To je pošlo za rukom premijeru Plenkoviću i njegovoj vladi. Početno su glavni ciljevi mirovinske reforme bili odlazak u mirovinu sa 67, umjesto sadašnjih 65 godina života i penalizacija ranijeg odlaska u mirovinu. Nakon sindikalne referendumske inicijative '67 je previše', Vlada pristaje na ostanak 65 godina kao uvjeta za odlazak u penziju, a penalizacija se sa 18 spušta na 12 posto. I još je omogućeno, onima koji to žele, a da im poslodavci mogu staviti 'soli na rep', da ostanu u radnom odnosu do 68. godine života. I da se na račun poslodavca, što je za te godine normalno, više druže za bolovanja s doktorima nego s kolegama na poslu.

Unaprijed izgubljena bitka

U udžbenicima pregovaranja posebno bi se mogla istaknuti Vladina odluka da krene u produljenje roka za odlazak u mirovinu, nakon nekoliko primjera neuspješnih mirovinskih reformi u zemljama istoka Europe (Slovenija, Češka, Poljska i Slovačka, plus Mađarska gdje nije ni bilo pokušaja). Zašto je dakle, hrvatska vlada išla u bitku za koju je bilo jasno da su izgledi da u njoj pobijedi minimalni? Jedini odgovor bio bi da je netko bio toliko mudar da je predvidio pad reforme i da će Vlada, uoči predsjedničkih, unutarstranačkih HDZ-ovih i parlamentarnih izbora, pokazujući slabost pred sindikatima, dobiti više glasova. Mislim, u ovom ludom svijetu sve je moguće i ako netko bude mogao dokazati pozitivnu korelaciju, onda je demokracija stvarno pravo većine da bude u krivu.

Propast Vladine mirovinske reforme i potpisivanje bezuvjetne kapitulacije pred sindikatima je, među ostalim, dokaz kako je krhak 'trokut uspješnosti' koji premijer Plenković učestalo spominje kao suštinu njezina programa (uravnoteženi proračun, strukturne reforme i privlačenje investicija). Strukturne reforme, koje su ionako meka verzija onoga što bi trebalo raditi, ne uspijevaju se provesti. Nakon neuspješne mirovinske reforme interesne skupine će, ohrabrene slabošću Vlade, zaustaviti i većinu drugih u Akcijskom programu zapisanih reformi.

Drugi vrh 'trokuta uspješnosti' također je postao tup i krhak. Ideja, zaostala od nekadašnje potpredsjednice Vlade Martine Dalić, bila je, dopustite da se kaže, naivno i opasno vjerovanje da će se, kad se provedu strukturne reforme, poboljšati poslovna klima i investitori će (uvijek se misli na strane samaritance) navaliti graditi tvornice po Hrvatskoj. Reformi nema, klima se ne mijenja, pa nije čudno što na nedavnoj listi Financial Timesa o zemljama u razvoju poželjnim za investiranje Hrvatske nema među prvih 50.

Dovoljno je zamisliti oduševljenje potencijalnih stranih investitora kad shvate da će morati plaćati ekipu nakon 65. godine života koju zateknu u nekoj preuzetoj tvrtki. Kad bi stvar bila dobrovoljna – O. K., neke bi i trebali, ali kad su zakonom zaštićeni – oduševljenje brzo splasne.

Tri tupa kuta

Treći kut 'trokuta uspješnosti' – proračun, zasad je čvrst. No ako ga se nastavi ljuljati, i on će postati krhak i tup. A trokut s tri tupa kuta teško je zamisliv.

Premijer Andrej Plenković, zahvaljujući ponajprije opoziciji unutar HDZ-a, gdje je daleko više onih koji mu 'sapunaju dasku' nego onih od koji može očekivati podršku, prisiljen je, atletskim rječnikom rečeno, na dugi sprint u utrci na 10.000 metara. Ne smije kiksati sa svojim kandidatom na predsjedničkim izborima, mora zadovoljiti članove HDZ-a prije neposrednih stranačkih izbora na proljeće, a ako mu Vlada opstane do parlamentarnih izbora i tu mora dijeliti darove šakom i kapom, priznajmo, većinski rentijerski i kvazirentijerski navučenim glasačima.

Kad, međutim, kroničar vidi tko bi Plenkovića mogao naslijediti, a spletom okolnosti u kratkom roku čuje kako izgleda kad neki žešći lider preuzme vlast na istoku Europe (Mađarska, Srbija...), postane jasno da bi se jednog dana mnogi sa sjetom sjetili 'onog neodlučnog'. Perspektiva dramatično spušta kriterije uspješnosti i prihvatljivosti. Pa onda i u slučaju mirovinske reforme prevlada stajalište – ma nek ide dok ide. Sve će to platiti naši unuci.