Nasuprot predizbornim anketama i na njima temeljenim predviđanjima (uključujući i moja), Španjolska najesen neće dobiti desnu vladu i tako se priključiti europskom konzervativnom trendu. Usprkos tomu što je Narodna stranka osvojila relativnu većinu, njezin lider Alberto Núñez Feijóo praktički nema šanse za sastavljanje nove španjolske vlade. Nešto veće izglede za sastavljanje nove vlade ima aktualni premijer i šef španjolskih socijalista Pedro Sánchez, koji je nakon iznimno loših rezultata na proljetnim lokalnim izborima izgledao kao predestinirani gubitnik. No naposljetku se još jednom pokazao kao iznenađujuće dobar taktičar.
Naime, nakon proljetnoga izbornog poraza i praktičnog raspada njihova dosadašnjega koalicijskog partnera, ultralijevog Podemosa, Sánchez je, na iznenađenje mnogih, odlučio izazvati prijevremene izbore usred ljeta i godišnjih odmora. I ne samo da je uspio izbjeći još veći izborni poraz od proljetošnjega na lokalnim izborima već je osvojio i priliku, premda minimalnu, da usprkos izgubljenim izborima ipak sastavi i sljedeću španjolsku vladu.
Niz zanimljivih fenomena
Matematika je jednostavna: usprkos (tijesnoj) izbornoj pobjedi Feijóovi narodnjaci sa svojim ultrakonzervativnom koalicijskim partnerom Voxom nemaju natpolovičnu većinu u parlamentu, a još je manje imaju Sánchezovi socijalisti s ad hoc ultralijevom platformom Sumar. Međutim, za Sánchezovu lijevu koaliciju postoji minimum izgleda da ostvari neku vrstu koalicijskog partnerstva sa secesionističkim strankama Katalonije i Baskije, no za Feijóovu desnu koaliciju takve mogućnost gotovo nema. Ipak, možda su trenutačno najrealnija opcija – novi izbori.
Izvan te jednostavne izborne matematike nedjeljni parlamentarni izbori u Španjolskoj upozorili su na niz zanimljivih fenomena koji su primjenjivi i na politička previranja u drugim europskim državama, uključujući i Hrvatsku, u kojoj je, kao i u Španjolskoj, društvo iznutra duboko podijeljeno između političke ljevice i desnice. I drugo, bez obzira na to uspije li Sánchez sastaviti sljedeću vladu ili Španjolsku čekaju novi izbori, u sljedeći politički ciklus ta zemlja ulazi kao država s naglašenim unutarnjim političkim previranjima i vrlo kompleksnom političkom scenom – počevši od toga da izborni pobjednici nisu u poziciji obnašati vlast, a da o vladi odlučuju stranke koje zagovaraju secesionističke politike (Katalonije, Baskije).
Danas je, iz pozicije generala poslije bitke, relativno lako nabrojiti što je sve pridonijelo španjolskom izbornom iznenađenju. Konzervativni birači u to su vrijeme na godišnjim odmorima, a dopisno glasovanje ipak nije potpuna zamjena za izlazak na birališta. I tu je Sánchez izabrao dobar tajming. Predizborne ankete, koje su najavljivale praktički sigurnu pobjedu desne koalicije – Narodne stranke i Voxa – možda su malo uspavale njihove birače. Slavni D‘Hondt odradio je svoje, jer u konzervativnim pokrajinama narodnjaci i Vox međusobno su si ‘pojeli‘ mandate.
Međutim, i rezultati španjolskih nedjeljnih izbora još su jednom pokazali da birači (osobito u državama s povijesnom hipotekom nacionalne desnice) na kraju ipak ustuknu pred mogućnošću da ultradesna stranka uđe u vlast na nacionalnoj razini, ma koliko podupirali njezinu restriktivnu politiku prema ilegalnim migracijama, njezino oponiranje zelenim i transrodnim politikama, njezin euroskepticizam… U trenutku izbora na nacionalnoj razini glas ipak ode prema – centru. Narodnjaci (desni centar) zapravo su jako dobro prošli na ovim izborima, a (ultradesni) Vox je podbacio. Bolji poznavatelji španjolske političke scene čak vjeruju da je Feijóova taktička pogreška bila unaprijed objaviti poslijeizborno partnerstvo s Voxom, da je time više neodlučnih birača odbio nego što ih je privukao.
Model velike koalicije
Druga je važna poruka da bi u slučaju ponavljanja izbora zbog razdrobljenosti političke scene i Španjolska mogla posegnuti za njemačkim (Merkelinim) modelom velike koalicije. Model je to koji se pokazao kao kratkoročno dobro rješenje (može se složiti stabilna vlada), ali na dulji rok ubija živost politike i srž političkog nadmetanja pretvarajući politiku u tehniku koaliranja. U svakom slučaju, nakon izbornog iznenađenja (koje su neki nazvali i šokom) pred Španjolskom su mjeseci pokušaja sastavljanja nove vlade, a možda i novi izbori. I to u polugodištu kad predsjeda EU-om, kroz koje ju vodi Sánchez kao tehnički premijer. Nije to osobito dramatično. Ali jest dodatni kamenčić u mozaiku o EU-u kao zajednici država bez vođa i bez političkog profila.