Često se može čuti da je s tranzicijskim povratkom u višestranačje i kapitalizam napušten stari sustav vrijednosti, a nije uspostavljen novi. To, zapravo, nije točno. Istina, nema formalno prihvaćenih ili konsenzusom dogovorenih zapovijedi, ali praksa je iznjedrila nepisani sustav vrijednosti. Bude li se neki znanstvenik jednoga dana potrudio artikulirati pravila današnjega sustava vrijednosti, svakako bi na popis, i to vrlo visoko, morao staviti pravilo: ‘Nikad ne priznaj da si kriv!‘
Najnoviji primjer trodnevna je izvanredna sjednica Sabora koju je na zahtjev oporbe sazvao predsjednik države Zoran Milanović. Uz štrajk u sudstvu povod je bila plinska afera u kojoj je HEP skupo kupovao plin od Ine, a onda ga, jer je imao velike viškove, po bagatelnim cijenama prodavao privatnim tvrtkama, najviše PPD-u. Milanović je predložio zaključak da se u petnaest dana utvrdi koje su institucije i osobe krive za financijsku štetu nanesenu HEP-u. Vladajući su takav zaključak odbili i donijeli drugi. U kojemu se krivnja, naravno, ne spominje. Piše samo da Vlada poduzima sve potrebne mjere za ‘utvrđivanje okolnosti‘.
Svi smo mi nepogrešivi
Podupiratelja pravila da se krivnja nikada ne smije priznati ima mnogo. Ali s obzirom na to da sustave vrijednosti najčešće presudno oblikuje politička elita, moglo bi se reći da je u posljednjih sedam godina, koliko je na vlasti, najveći promicatelj nepogrešivosti – predsjednik HDZ-a i premijer Andrej Plenković. Iz njegovih usta javno, koliko je pokazalo čak i dubinsko ‘guglanje‘, nikad nije izašla rečenica: ‘Ja sam kriv za to i to.‘ Čak i u situacijama u kojima je bilo posve očito da snosi odgovornost za odabir pogrešnih kadrova. Primjerice, u jeku afere oko Josipe Rimac Plenković je izjavio: ‘Nisam pogriješio što sam Rimac postavio u Ministarstvo uprave.‘ Najdalje što je otišao u možebitnom priznanju krivnje bila je smjena Gabrijele Žalac, kad je zaključio u stilu kako ‘sada nije bitno jesam li pogriješio‘.
O. K., staro je političko pravilo da treba izbjegavati situacije u kojima političar priznaje pogreške. Ali to ne znači da baš nikad to ne smije izgovoriti. Poruke koje prvi čovjek šalje spuštaju se s vrha do dna državnog aparata. Pa onda više nitko, do zaposlenika na šalteru, ne priznaje da je u bilo čemu pogriješio. Ako je nepogrešiv premijer, nepogrešiv sam i ja!
Kako to izgleda u praksi? Na primjer, nailazi oluja svih oluja. Meteorolozi izdaju crveni alarm. Sustav civilne zaštite ostane nijem. Ne oglase se sirene, ne šalju se SMS-ovi hvaljenim i skupo plaćenim sustavom. Oluja pohara velik dio Hrvatske, a ravnatelj Civilne zaštite Damir Trut izjavi kako je alarm bio narančast. Pokaže se da je gadno pogriješio i – nikomu ništa. Jer ravnatelji ne griješe!
Primjeri se nižu svakodnevno. Od banalnih do dramatičnih. Maturant upozori sastavljače pitanja za maturu koji tvrde da je USKOK Vladin ured. Krivca za blamažu nema. Kao ni za pogrešno navođenje da je Istanbul glavni grad Turske. Sastavljači su nepogrešivi! Onda, u zdravstvenom sustavu, pacijenti dolaze u situaciju da ne mogu podignuti lijekove jer sustav opet ne radi. Tko je kriv? Nitko! Stvorena je praksa u kojoj je to normalno.
Sve je prema propisima
Još primjera? Medijima počnu stizati dojave da su ministar Mario Banožić i kći predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, Klara Jandroković, u jeku štrajka sudskih službenika ekspresno dobili potrebne papire. Priznaje li tko krivnju? Naravno da ne. Kad je o upisu nekretnina riječ, objašnjenje je da je hitnost u djelokrugu najnižeg referenta.
Ne kaže se da je išao po redu, nego da je to njegova procjena. Referent se, naravno, ne boji da će stradati zbog intervencije pretpostavljenih. Ako su ovi gore nepogrešivi, onda je i on bezgrešan.
Koliko daleko ide mantra o nepogrešivosti, možda najbolje pokazuje reakcija kapetana jahte čije se plovilo zabilo u drugi brod i usmrtilo čovjeka. Prva mu je misao bila gdje mu je jakna s deset tisuća eura. Kad su mu prigovorili da bi najprije trebao misliti na usmrćenoga čovjeka, kapetan s čuđenjem odgovara da ‘nije kriv‘.
Ako se ipak nekomu i omakne pa prizna krivnju, postaje predmet ismijavanja. Kao što je bio međimurski župan Matija Posavec, ulovljen kako prima bijednih deset tisuća kuna. Iskusniji političar drugi mu je dan poručio kako je samo trebao reći da nije kriv jer je tih deset tisuća kuna donacija za stranku.