Desetak je godina poduzetnica zaključivala ugovore s istom leasing-kućom i sve je bilo u redu do prije nekoliko godina kad su se pravila igre promijenila pa više nije mogla odlučivati o tome tko će na kraju otkupiti automobil. Nije čitala dijelove ugovora napisane sitnim slovima
Nazvala me poduzetnica iz zapadne Slavonije i najprije mi rekla da se teško odlučila na javljanje, ali smatra 'da treba iznijeti svoje iskustvo s jednom leasing-kućom kako bi čitatelji izvukli pouku iz njezina slučaja i bili oprezniji pri kupnji automobila'. Pitao sam je možemo li navesti njezino ime i prezime te o kojoj je leasing-kući riječ, ali to je odlučno odbila jer joj je za otplatu ostalo još nekoliko automobila.
Bila je osjetno ljutita dok je objašnjavala zašto smatra da je oštećena (prije toga poslala mi je e-poruku u kojoj je opisala situaciju, ali ipak sam je i nazvao) rekavši mi da je, kao što se najjači otrov čuva u bočicama, vrag u detaljima, tj. u sitnim slovima pisane riječi (ugovora). Uglavnom, govorila je o tome da već desetak godina upotrebljava leasing za nabavu automobila; najviše joj se isplati onaj operativni. Nakon njegova isteka obično bi automobil otkupio neki zaposlenik, i to po vrlo dobroj cijeni. Npr. ostatak vrijednosti za cjelokupan otkup automobila iznosio bi četiri tisuće eura (nije riječ o premium brendu) za očuvano, servisirano vozilo staro pet godina. To je, zapravo, dobar primjer kako se dobar radnik u nekoj tvrtki može nagraditi prodajom dobro očuvanog, tek 'razrađenog' automobila vrlo solidnog brenda po povoljnoj cijeni.
Vezane ruke
Međutim, pri potpisivanju novih ugovora s leasing-kućom posljednjih nekoliko godina pravila su se promijenila, a da poduzetnica to nije ni znala. Odnosno, nije znala što je potpisala jer nije čitala ona sitna slova koja nam često uglave kao da je sadržaj tih riječi marginalan. Naime, leasing-poduzeće zahvaljujući tim rečenicama ispisanima malim slovima jedino je moglo odlučiti kojem će kupcu prodati automobil nakon isteka operativnog leasinga.
Drugim riječima, poduzetnici su bile vezane ruke jer više nije imala pravo prvokupa (isplatiti preostali dug i kupiti automobil za sebe) i nije mogla odlučiti da vozilo za isti taj preostali iznos do konačne isplate kupi neki njezin radnik. Sad je o tome odlučivala isključivo leasing-kuća, a to znači da je automobil mogla prodati i za višu cijenu od one koju bi dobila da je poduzetnici ostalo pravo da odlučuje. Primjerice, umjesto četiri tisuće eura, koliko bi ona isplatila za preuzimanje automobila, leasing-kuća u nekoliko je navrata uspjela prodati vozilo i za dvostruko veću vrijednost.
Dok smo razgovarali, osjetila se poduzetničina ljutnja. Govorila je brzo, onako kako to znaju činiti ljutiti ljudi, ali priznala je da je, zapravo, sama kriva zato što su je preveslali. Nije čitala sitna slova, nije imala ni želje ni volje, a ni vremena za to; uostalom, smatrala je da to nije ni potrebno. Ta već je desetak godina surađivala s tom leasing-kućom i do prije koju godinu sve je bilo u redu, pa je to na neki način bio razlog da bude manje oprezna nego kad s nekim prvi put potpisuje ugovor.
Cjepidlačenje zbog oštećenja
Osim toga, poduzetnica kaže da su u toj leasing-kući počeli cjepidlačiti pri procjeni automobila. Kad procjenitelji traže oštećenja, ne traže samo ona eventualno teška, traže i crtice i jedva vidljiva udubljenja (od, primjerice, pada oraha), i sve to lijepo naplate, tvrdi, od najmanje četiri tisuće do deset tisuća kuna. Veća oštećenja, ona od sudara ili lomova na parkiralištu, inače se popravljaju u sklopu obveznog kaska, ali on ne pokriva mikrooštećenja jer se ne isplati aktivirati ga za ogrebotine, kaže poduzetnica, a i svi, dodaje, 'u limarskoj branši znaju da se takva mikrooštećenja toleriraju pri povratu'. Ali ne i u leasing-kući s kojom je poslovala.
Zbog svega toga, završava poduzetnica svoju priču, odlučila je promijeniti leasing-kuću. Ostalo joj je još nekoliko automobila koje mora otplatiti staroj i svakako će završiti poslovnu suradnju s njom. Novi poslovni partner, kaže, za sada se pokazao kao iznimno korektan, ali veli da je na oprezu. Nikad si više neće dopustiti da ne pročita svaki detalj ugovora, dakle i onaj pisan sitnim slovima, čak i ako 'sljedećih sto godina bude surađivala s novom leasing-kućom'. Jer tko zna kako se stvari mogu preokrenuti...
POST SCRIPTUM
Da ponovimo ono što je navedeno u glavnom tekstu: poduzetnica je željela ispričati svoju priču kako bi drugi, ne samo poduzetnici nego i građani kao fizičke osobe, bili na oprezu kad zaključuju ugovore bilo koje vrste. To je, uz to što još nije otplatila sve automobile staroj leasing-kući, još jedan razlog zbog kojeg nije htjela izaći u javnost s imenom i prezimenom, a ni s nazivom leasing-kuće na koju se naljutila. U svakom slučaju, svi ti podaci poznati su redakciji.