Možda nije sasvim politički korektno uoči drugog izbornoga kruga reći da je Recep Tayyip Edoğan novi/stari predsjednik Turske. Ali to je već danas politička činjenica prema kojoj se ravnaju globalni i regionalni akteri. Nakon što je njegova stranka na parlamentarnim izborima osigurala apsolutnu većinu u parlamentu, a on kao predsjednički kandidat bio vrlo blizu pobjedi (na 0,5 posto) već u prvome krugu, nedjeljni su predsjednički izbori praktički formalnost.
Protukandidat ujedinjene oporbe Kemal Kılıçdaroğlu teško bi nadoknadio zaostatak od pet posto glasova i u manje kontroliranoj državi nego što je Erdoğanova Turska, i to još nakon što je treći predsjednički kandidat Sinan Oğan (očekivano) dao javnu potporu Erdoğanu. Sve to skupa izgleda kao da je sâm Erdoğan, koristeći se svim raspoloživim sredstvima kontrole izbornog procesa, poželio odnosno dopustio drugi predsjednički krug – zbog demokratskog dojma na Zapadu.
A i zato da u drugome krugu, kad kandidati idu ‘jedan na jedan‘, kod kuće podcrta svoju prednost nad Kılıçdaroğluom.
Dobar i Istoku i Zapadu
Izbori u Turskoj pokazali su da Erdoğan ima veliku i ozbiljnu oporbu u zemlji, ali i da se čvrsti autoritarni režimi ne mogu demokratski promijeniti (svrgnuti na izborima) samo iznutra. Također su pokazali da zapadnim demokracijama zapravo ne smeta Erdoğanova čvrsta ruka u Turskoj sve dok može kontrolirati zemlju i dok prema van djeluje u predvidivim gabaritima međunarodnih odnosa. To na kraju znači da je za SAD, a onda i za EU, Erdoğan u redu sve dok ne dovodi u pitanje tursko članstvo u NATO-u.
Osim toga, važno im je da na čelu geopolitički tako važne države kao što je Turska imaju lidera koji znade čitati geopolitiku, koji znade kad može iskazati neposluh i primijeniti pritisak da bi ostvario politički profit, a kad se mora povući da ne bi izgubio. Koji znade i kad treba ugoditi zapadnim partnerima da bi zadržao njihovu naklonost, kao što je to učinio dva tjedna prije izbora kad je objavio da su turske službe locirale i ubile jednog od vođa Islamske države (al-Kurajšija) u Siriji. Istočnim i istočnjačkim režimima Erdoğanovi demokratski deficiti pak nikad nisu smetali.
A na međunarodnom planu on im je vrlo zahvalan igrač, otvoren prema svima koliko je to njemu i njegovoj viziji Turske u interesu, a prema načelu: koliko moći – toliko utjecaja. Pritom i Istok i Zapad znaju da će Erdoğan uzeti sve što uzeti može i da će popustiti samo onda kad mora.
Nova izborna pobjeda u Erdoğanovu slučaju znači kontinuitet u vođenju vanjske politike kako bi konsolidirao svoje dosadašnje međunarodne stečevine i pozicionirao Tursku kao ključnu državu između jugoistočne Europe, Bliskog istoka i srednje Azije. Prije ulaska u drugi izborni krug javno je istaknuo dobre odnose s Rusijom i prijateljstvo s Putinom, dodavši da će u sljedećoj fazi ti odnosi biti i bolji.
Turska i Rusija tradicionalni su suparnici i partneri na svim područjima koja Erdoğan vidi kao zonu obnove utjecaja bivšeg Osmanskog Carstva – od srednje Azije i Bliskog istoka do Balkana. Turska je odigrala i nastavlja igrati ulogu nesvrstanog partnera u ratu Rusije protiv Ukrajine – za ljubav Rusiji vrlo je selektivno i djelomično slijedila NATO-ovu politiku sankcija, za ljubav Ukrajini prodavala joj je i slala svoje borbene dronove Bayraktare.
Dvostruki profit na žitu
Pod američkim pokroviteljstvom odigrala je i ključnu ulogu u rusko-ukrajinskom sporazumu o izvoru ukrajinskog žita, na čemu je ostvarila politički i financijski profit. I prije nego što je formalno osvojio novi mandat, Erdoğan je poručio NATO-u da će se i dalje miješati u njegovo širenje te da ni prijam Švedske još nije gotova stvar. Naime, Turska (zajedno s Orbánovom Mađarskom) još nije ratificirala švedski pristupni ugovor. Erdoğan će, dakako, nastojati što skuplje utržiti ratifikaciju.
Za Uniju Erdoğan je poznati problem, barem od vremena velike migrantske krize. Sultan s Bospora nije propuštao priliku poniziti i EU i njegove čelnike/ce posljednjih godina, ne mareći za njihove reakcije. Jer zna da Turska (nikada) neće ući u EU. A to i nije njegov cilj. Ali ni EU-u nije mrzak Erdoğan kao pouzdan i predvidiv protivnik kojeg uvijek može držati pred svojim vratima. Problematičniji bi joj bio Kılıçdaroğlu sa svojim programom prozapadne, europske Turske.
Erdoğan će ostati prisutan na Balkanu i nakon (sigurnog) silaska klana Izetbegović s političke pozornice. Turski zatvori sigurno će biti (još) puniji političkih protivnika. Ali oni su geopolitički nebitni.