Bolest aktera počinje tako što političkim angažmanom pokušaju utjecati na raspodjelu proračunskog novca. Zatim na tom utjecaju grade materijalnu dobit za sebe, svoje bližnje, za političke i poslovne partnere koje putem steknu
Uspjehu hrvatske integracije u šengenski prostor i eurozonu svoj simbolični obol dali su USKOK i pravosuđe. S nekoliko procesnih radnji podsjetili su na to da su u tijeku kazneni postupci protiv nekoć vrlo visokih Vladinih dužnosnika, potpredsjednika Vlade, ministara, državnih tajnika/tajnica (Tomislav Tolušić, Boris Milošević, Darko Horvat, Gabrijela Žalac, Josipa Rimac…). Ne namjeravam ulaziti u detalje kaznenih grijeha bilo kojeg od optuženika, već još jednom skrenuti pozornost na fenomen (ili, ako želite, najozbiljniju bolest) hrvatskoga sustava uprave, od vrha do dna. Laički je nazivamo – politički klijentelizam.
Bolest aktera počinje tako što političkim angažmanom (najbolje u stranci na vlasti ili onima uvijek pri vlasti) pokušaju utjecati na raspodjelu proračunskog novca. Zatim na tom utjecaju grade materijalnu dobit za sebe, svoje bližnje, za političke i poslovne partnere koje putem steknu…
Od torbice do vikendice
Ovisno o snazi utjecaja koji imaju i materijalnoj snazi njihovih partnera taj dobitak može varirati: od Chanelove torbice za gospođu iz ministarstva, zaposlenja za sina stranačkog druga, vinarije iz europskih fondova za bivšeg ministra, Mercedesa za ministricu, vikendice za državnu tajnicu, europskih poticaja ‘majstorima‘ bez radionice, bez alata i zanata pa sve do desetaka milijuna eura europskog novca brižno kanaliziranog prema povlaštenim poduzetnicima, koje bi u pravnoj urednoj državi češće svrstavali u rubriku – državna mafija.
I naposljetku, u razvijenoj fazi bolesti, kojoj u Hrvatskoj svjedočimo, svi akteri postanu uvjereni da oni samo rade svoj posao, da rade ono što i drugi i ono što im šefovi kažu. I da za to dobivaju ono što im pripada. Bura puše, a suhi euri u džepove padaju.
Problem imaju drugi, oni koji nisu dio toga povlaštenoga, umreženoga klijentelističkog kruga. Oni su ti koji ne mogu do proračunskog i europskog novca ni s najboljim projektom na svijetu jer ne mogu preskočiti domaću klijentelističku rampu. Oni su ti kojima propadaju farme dok gledaju kako poticaje dobivaju ovčari koju su ovcu posljednji put vidjeli na sličici u čokoladici ‘Životinjsko carstvo‘, kako bivši šverceri rabljenih automobila postaju povlašteni EU investitori u zelene energije.
Oni su isključeni ne samo iz procesa distribucije proračunskog i europskog novca već i iz mogućnosti da svojim idejama i projektima pridonesu razvoju i smanjenju jaza između Hrvatske i razvijenih članica EU. I u skladu s time oni najkvalitetniji svoju priliku traže u biznisima koji su neovisni o državnom proračunu ili europskim fondovima ili odlaze raditi u druge države EU.
Oni iz umreženoga klijentelističkog kruga taj su proces počeli primjećivati tek nakon što je iz zemlje u potrazi za boljim poslovnim prilikama otišlo oko pola milijuna ljudi, pretežito mladih i obrazovanih, i kad je depopulacija postala ključni problem države, problem na kojem se sustav počinje urušavati. Ali oni više ne mogu riješiti taj problem – jer problem su oni sami i njihov klijentelistički sustav.
Institucije vole slušati autoritete
Možda sam naivna optimistica, ali evo zašto vjerujem da je demontaža toga klijentelističkog sustava sljedeća važna faza u europeizaciji Hrvatske. Prvo, problem je toliko velik da je Hrvatska uistinu poslala država zarobljena klijentelizmom. Drugo, EU sad ima djelatne instrumente za kazneni progon zbog zloporabe europskog novca – Ured europskog tužitelja i OLAF – koji su inicirali i pojačano USKOK-ovo zanimanje za tu problematiku. Treće, hrvatske institucije prave su odlikašice kad su pod nadzorom vanjskoga gospodara.
Kao primjer može poslužiti HNB, koji danas ubire europske pohvale za uzornu pripremu prelaska na euro. Motivi su vrlo jednostavni: institucije vole slušati više autoritete, osobito ako to otvara put prema višim osobnim primanjima. Analogno tomu može se očekivati da će hrvatska podružnica Ureda europskog tužitelja uz mnogo bolje i slobodnije uvjete rada privući najkvalitetnije kadrove iz DORH-a, a oslobodit će i DORH i USKOK političkih obveza prema domaćim autoritetima.
I posljednje, kampanja protiv korupcije i zloporabe europskog novca postala je jedan od prioriteta EU, a Hrvatska je zbog svoje veličine, najnovijeg integracijskog uspjeha i ozbiljnosti problema gotovo idealna da postane ogledni primjerak te kampanje.
Kampanje, doduše, često ne pogađaju one najodgovornije, one najkrivlje. I vjerojatno će se mnogi koji završe na optužnicama pitati: odakle baš ja tu od toliko drugih? No isto je pitanje možda trebalo postaviti – na početku.