Zanimljiva mi je bila prepiska na e-Savjetovanjima između uzgajivača lješnjaka i osoba iz Ministarstva poljoprivrede. Promatrač sa strane koji nije toliko upućen u uzgoj lješnjaka možda bi pomislio da je problem manje važan, ali za one koji se time bave očito nije. Pokazuje to i veći broj gotovo istovjetnih reagiranja na spomenutom portalu, ali iako to za uzgajivače sada neće biti jako utješno, ohrabruje informacija da su u Ministarstvu u kasnijoj fazi spremni razmotriti njihove primjedbe.
Konkretno, riječ je o Pravilniku o provedbi izravne potpore poljoprivredi i IAKS mjera ruralnog razvoja za 2023. godinu. U Pravilniku (članak 171.) piše da je jedinični iznos potpore (između ostalih) za prijelaz na ekološki uzgoj i održavanje ekološkog uzgoja za orah i lješnjak 516 eura (3870 kuna) po hektaru. Još je važno napomenuti da je za skupinu ‘ostale voćne vrste‘ iznos 1074 eura (8055 kuna), a to navodim zato što uzgajivači lješnjaka smatraju da bi se ta kultura trebala svrstati u potonju skupinu.
Zaintrigiralo me to jer mi je, moram priznati, bilo čudno zašto lješnjak svrstavaju u voće, a onda sam ‘proguglao‘ da i njega i orah stručnjaci svrstavaju u tu kategoriju. Nakon što sam riješio tu dilemu i naučio nešto o voću, zanimalo me zašto je problem svrstavati orah i lješnjak u isti koš.
Razlika postoji
Svi sudionici rasprave govore o istom – mnogo je teže i skuplje uzgojiti ekološki lješnjak od ekološkog oraha. Tako jedan sudionik rasprave kaže da je neprofesionalno stavljati ih zajedno jer su za proizvodnju lješnjaka na ekološki način ‘inputi mnogo veći, urod je manji, potrebno je mnogo više fizičkog rada i truda, a prodajna cijena ekološkog lješnjaka nije ni približna onoj koja bi trebala biti jer se prodaje po cijeni konvencionalnog‘.
Drugi pak objašnjava da se orah sadi s mnogo većim razmakom nego lješnjak, što je razlog da u proizvodnji lješnjaka ima mnogo više posla. Naime, zbog većeg razmaka među stablima na jednom hektaru može biti posađeno 100 stabala oraha, a lješnjaka je moguće zasaditi mnogo više – 400 stabala. Moja mi logika govori da se time dobiva više plodova, ali, kako je već rečeno, urod po stablu lješnjaka manji je nego kod oraha. Kvaka je u troškovima, koja mi je logičnija. Naime, za stabla lješnjaka na jednom hektaru potrebno je četiri puta više sadnog materijala i četiri puta više brige za održavanje, pa je, kaže jedan poljoprivrednik, ‘sasvim nerazumno stavljati te dvije kulture u istu voćarsku poticajnu skupinu‘.
Poljoprivrednici koji uzgajaju lješnjak uglas kažu da ih se takvim prijedlogom Pravilnika tjera iz poljoprivredne proizvodnje umjesto da ih se potiče, pogotovo one koji žele prijeći na ekološki uzgoj. Neki smatraju da će dio njih zaista odustati od takva posla, a svi do jednoga smatraju da se ekološki lješnjak mora svrstati u skupinu ‘ostale voćne vrste‘, čime bi dobili dvostruko veći iznos poticaja po hektaru, tj. 1074 eura.
Gotova stvar, ali…
Neki od njih su i napali ljude u Ministarstvu poljoprivrede da nemaju pojma o ekološkom uzgoju lješnjaka i oraha, ali iz Ministarstva se brane da je visina poticaja određena temeljem izračuna koje je izradilo ‘neovisno tijelo koje posjeduje odgovarajuće stručno znanje te koje može potvrditi prikladnost i točnost izračuna‘.
Čini se da je to gotova stvar jer je Strateški plan Zajedničke poljoprivredne politike prihvaćen i u ovome trenutku, poručuju poljoprivrednicima iz Ministarstva, ne mogu se ni razdvajati ni spajati postojeće skupine. Dakle, tu vidimo nedostatak cijele priče jer, uza sve poštovanje prema članovima spomenutoga neovisnog tijela, u izradi Strateškog plana nije se, bar ne dovoljno, konzultiralo s proizvođačima. Ali zvuči ohrabrujuće druga poruka iz Ministarstva. Kažu da će ipak sve prijedloge poljoprivrednika razmotriti pri izradi prijedloga izmjene Strateškog plana Zajedničke poljoprivredne politike. Nadamo se da će to doista i učiniti.
POST SCRIPTUM
Htio bih prokomentirati sve češću pojavu odgovaranja državnih institucija na primjedbe i prijedloge zainteresiranih tijekom javne rasprave. To je za pohvalu, i iako još ima dosta prijedloga propisa u kojima ljudi nešto komentiraju, a iz odgovornih službi šute, činjenica je da praksa obostrane komunikacije sve više uzima maha. To je dobro i zbog toga što zainteresirani na jednome mjestu dobivaju informaciju o tome da je prijedlog prihvaćen (ima i takvih primjera) ili, ako je prijedlog odbijen, odgovorni navedu zašto je odbijen. Nadam se da će tu praksu prihvatiti svi oni koji donose propise.