Nekadašnji stečajni upravitelj na konkretnom je primjeru pokazao zbog čega, među ostalim, nije moguće poštovati jednoipolgodišnji zakonski rok trajanja stečajnog postupka. Zakonodavac je u Stečajni zakon uveo odredbe koje muljatorima omogućuju dugotrajno odugovlačenje postupka
Obratio mi se bivši stečajni upravitelj koji sada uživa u mirovini, ili se barem nadam da je tako, no ako zaista uživa, onda mu katkad, kad se sjeti, dan pokvari Stečajni zakon (SZ). Čitao je neke naše tekstove o stečaju i njegovoj regulativi pa nam se obratio da ispriča iskustvo svoga nekadašnjega kolege.
Stečajni zakon, veli, ima rupa (kao i svaki drugi zakon) koje mogu iskoristiti lovci u mutnom. Jedna od rupa je u članku 216. i takvima omogućava toliko oduljiti stečajni postupak da ga je nemoguće završiti u zakonski propisanom roku od jedne i pol godine. A sve se moglo izbjeći da su zakonopisci više slušali one s praksom u upravljanju stečajem.
Priča je istinita, jedna osoba, nazovimo je Mirko, sklopila je kupoprodajni ugovor s tvrtkom A kojim je preuzela jednu nekretninu. Mirko je u tu svrhu u banci podignuo kredit, zbog čega je banka upravo na tu nekretninu upisala hipoteku, no bio je potreban i jamac. A jamac Mirku za taj kredit bila je ni manje ni više nego tvrtka A. Malo je čudno da bi jamac za kredit bio netko tko prodaje nekretninu, ali ako znamo da je vlasnik tvrtke A Mirkov bliski rođak Slavko, onda bismo mogli pomisliti: ‘Pa hajde, čudno jest, ali valjda iz rodbinskih razloga Slavko izlazi ususret Mirku.‘
Treća osoba
Međutim, Mirko i Slavko su zapravo, prema svemu sudeći, htjeli prevariti druge vjerovnike tvrtke A izvlačeći nekretninu iz buduće stečajne mase. Stečaj je bio izvjestan i zato je Slavko mogao nonšalantno potpisati jamstvo za kredit znajući da Mirko neće, nakon što je ušao u posjed nekretnine, uplatiti ni jednu ratu banci. U međuvremenu je tvrtka A zaista otišla u stečaj pa se Mirko kao izlučni vjerovnik javio stečajnom upravitelju da spomenutu nekretninu izdvoji iz ostavinske mase pozivajući se na čl. 147. SZ-a. Međutim, iz nekog razloga Mirko se nije upisao kao vlasnik nekretnine. Istodobno je i razlučni vjerovnik, tj. banka na temelju hipoteke podnijela zahtjev da se nekretnina izdvoji iz ostavinske mase, to više što je još prije pokretanja stečaja tvrtke A banka pokrenula ovrhu nad tom nekretninom.
Mirkov zahtjev za izdvajanje nekretnine iz ostavinske mase uz obrazloženje da je njegova (ima kupoprodajni ugovor i ima je u posjedu) nije prihvaćen pa se žalio Visokom trgovačkom sudu. Sud je odbio njegovu žalbu i sada dolazimo do onog problema na koji ukazuje moj cijenjeni sugovornik, bivši stečajni upravitelj – rupe u članku 216. SZ-a. Nakon odbijanja žalbe, umjesto da se cijeli postupak utvrđivanja čija je nekretnina time završi, izlučni vjerovnik (Mirko) mogao je i dalje inzistirati na tome da je nekretnina njegova i da se ne namjerava iseliti, odnosno vratiti je u posjed tvrtki A u stečaju. To mu je omogućeno zahvaljujući stavku 4. toga 216. članka SZ-a zbog kojeg je sud bio primoran uputiti na parnicu stečajnog upravitelja jer se ‘treća osoba‘ (Mirko) nije željela iseliti iz nekretnine koju posjeduje. Štoviše, teret dokaza je na stečajnom upravitelju.
Zbog čega, pobogu?
To znači da je mimo stečajnog postupka stečajni upravitelj bio primoran pokrenuti parnicu na nekom drugom sudu za dokazivanje vlasništva, ali ne na trgovačkom. U devet godina koliko traje parnica je nekoliko puta pokrenuta pa se vraćala na prvostupanjski sud. Za to vrijeme stečajni postupak na trgovačkom sudu stoji jer Mirko ne želi izići iz nekretnine tvrdeći da je njegova.
Mom sugovorniku stručnjaku, a i meni kao laiku, nakon što mi je objasnio o čemu je riječ, nije jasno zbog čega se omogućilo muljatorima da idu u daljnju parnicu ako je trgovački sud potvrdio da Mirko nema pravo, a Visoki trgovački sud odbio njegovu žalbu. Zbog čega Stečajni zakon nudi mogućnost Mirku da pokuša na nekom drugom sudu?! Upravo zbog takve gluposti, kako kaže moj sugovornik, stečajni postupci traju dulje nego što je zakonom propisani rok od jedne i pol godine.
POST SCRIPTUM
Priča koju sam prepričao vrvi raznim postupcima koje je nemoguće opisati na jednoj stranici. Bilo je tu i ovrha jer se umiješala i banka koja ima razlučno pravo (također pravo namirenja potraživanja u potpunosti), no ona je osim razlučnog i stečajni vjerovnik jer je tvrtka A bila jamac Mirku za kredit. Bilo je tu i raznih drugih presuda koje se čak sudaraju jedna s drugom, a sve je to omogućeno nepotrebnim dopuštenjem da ‘treća osoba‘ (u ovom slučaju Mirko) ima pravo potražiti svoju pravdu na drugom sudu ako nije zadovoljna presudom na trgovačkom. A to što je vlasnik tvrtke A Slavko, znajući da tvrtka ide u stečaj, s Mirkom dogovorio kupoprodaju nekretnine da bi je, uvjereni smo, izvukao iz buduće stečajne mase, samo potvrđuje kako se zloupotrebljavaju rupe u zakonu.