SAD je potvrdio da je jedina istinska zapadna sila. Kada se rješavaju ozbiljni problemi, i Vladimir Putin između Bruxellesa, Berlina i Pariza (a kamoli Beča ili Budimpešte) za sugovornika ipak bira – Washington
Potkraj svibnja Ivo Daalder dobio je ideju kako osigurati transport ukrajinskog žita u Europu i Afriku i time spriječiti globalnu glad. Ideju je podijelio s portalom Politico. Daadler je bivši američki veleposlanik pri NATO-u, s dubokim korijenima u američkoj obrambenoj i vanjskopolitičkoj administraciji, pa tim više njegove ideje valja shvatiti ozbiljno, čak i kada trenutačno izgledaju neostvarivo.
U tom trenutku izvoz žitarica iz Ukrajine bio je praktički obustavljen. I Rusija i Turska blokirale su crnomorski pomorski put, a opskrba cestovnim ili željezničkim putevima zbog njihova je stanja zapravo zanemariva. Gladna jesen i zima bile su tada glavna medijska tema, a savjesni su Europljani u supermarketima jurišali na police s brašnom i tjesteninom da si osiguraju zalihu, dok su se njihovi lideri natjecali u tome tko će se potajice približiti Putinu ne bi li im pustio malo žita.
U bajke baš i ne vjerujemo
U autorskom članku za Politico Daadler je predložio da se blokada (i ruska i turska) pokuša prekinuti uspostavom humanitarnih koridora, isključivo za brodski prijevoz ukrajinskog žita. Brodove koji prevoze žito štitili bi i pratili brodovi ratne mornarice. Za takvu je operaciju potrebna barem prešutna suglasnost Rusije i sudjelovanje Turske – upozorio je – ističući kako ne vjeruje da će biti lako postići takav aranžman, ali vrijedi pokušati kako bi se spriječila globalna glad. Uistinu, ideja baš nije izgledala osobito ostvariva u jeku rusko-ukrajinskog rata. Jer, između ostalog, podrazumijeva da se Putin odrekne jednog od glavnih sredstava za ucjenu Zapada, a ni Erdoğanu nije mrsko plašiti Europu glađu i novim velikim migracijama iz Afrike prouzročenima glađu.
Ni dva mjeseca poslije Daalderova naoko privatna i usputna ideja o crnomorskim humanitarnim koridorima za ukrajinsko žito pretočena je u rusko-ukrajinski sporazum, pod pokroviteljstvom Turske i UN-a. Prema sporazumu brodove koji prevoze žito kroz ratnu zonu pratit će ukrajinski ratni brodovi, Rusija se obvezuje da ih neće napadati, a UN je nadležan za nadzor da brodovi prevoze isključivo žito. S obzirom na ratno stanje i geopolitičke uloge koji su u igri, provedba sporazuma zasigurno neće biti laka. Ali je izgledna, jer svi sudionici njime nešto dobivaju.
Ukrajina dobiva mogućnost za izvoz žita, svojega glavnog izvoznog proizvoda, i za priljev čvrste valute. Rusija dobiva ublažavanje sankcija, odnosno zeleno svjetlo za izvoz svojeg žita (Rusija i Ukrajina zajedno najveći su svjetski izvoznici žitarica), kao i za izvoz poljoprivrednog repromaterijala o kojem ovisi velik dio europske i svjetske poljoprivredne proizvodnje. Turski brodovi će, zajedno s bugarskima, biti glavni prijevoznici tog žita, a Erdoğan je kao formalni pokrovitelj sporazuma ojačao svoj na Zapadu ozbiljno narušen politički rejting.
UN je pokazao da postoji i da može igrati neku ulogu, ako mu je daju. Britanski Lloyd će, zbog ratne opasnosti, osiguravati brodove po cijeni dvadesetak puta(!) višoj od uobičajene. Akutna opasnost od globalne gladi bit će otklonjena. A SAD je potvrdio svoj status jedine istinske zapadne sile. Jer, ne vjerujemo baš u bajke: svi znaju da je SAD istinski broker tog sporazuma s Rusijom, a da su Turska i UN samo prigodni paravani. Europi je osiguran kruh, ali je najveća politička gubitnica.
Put prema mirovnim pregovorima
Jer, pokazalo se da ni EU, ni bilo koja država članica nemaju ozbiljnu političku težinu u upravljanju ovim ratom. Kada se rješavaju ozbiljni problemi, i Vladimir Putin između Bruxellesa, Berlina i Pariza (a kamoli Beča ili Budimpešte) za sugovornika ipak bira – Washington. I da, odmah nakon potpisa rusko-ukrajinskog sporazuma o transportu žita uslijedio je ministarski dijalog (zasad tek telefonski) između američkoga državnog tajnika Anthonyja Blinkena i ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova. Objavljeno je da se razgovara o međusobnoj razmjeni zatvorenika (špijuna ili navodnih špijuna) i da se razgovori nastavljaju. Ne lako, ni pravocrtno, ali to je put koji vodi prema početku ozbiljnih mirovnih pregovora.
No, prije toga slijedi reguliranje ključnog predmeta spora – opskrbe Europe plinom. To je trenutačno najveća briga EU. Izvjesno je da će prije rješenja proizvesti sukobe unutar EU. Izvjesno je i da će se ta opskrba resetirati u odnosu na dosadašnju. Hrvatska ima LNG i to je danas prednost. Pod uvjetom da se energetska politika prilagodi novim geopolitičkim procesima. Priča o izvozu ukrajinskog žita zato može biti vrlo poučna.