Može se shvatiti da učenici predaju prazan papir iz matematike kada im postane jasno da ne znaju izračunati ono što se od njih traži. Jednako je razumljivo vraćanje praznog ispita za više-manje sve ostale predmete jer učenik naprosto ne zna odgovore na postavljena pitanja i smatra besmislenim pogađati. No, vratiti djevičanski čist papir na kojem je trebao biti esej o nekoj temi sasvim je drugi par rukava.
Kada to napravi preko tisuću učenika, odgovorni se prije svega trebaju zapitati što s tom djecom ne valja, a ne početi razmišljati kako im olakšati test. Tražiti od nekoga da napiše određeni broj rečenica od zadanoj temi, naime, vjerojatno je najlakši mogući ispit jer ništa ne daje više prostora za improvizaciju (kad već ne postoji pripremljenost za temu) od praznog papira gladnog donekle suvislih rečenica u vlastitoj radinosti.
Odluka ministrice obrazovanja Blaženke Divjak da se ubuduće esej iz hrvatskog jezika, dakle jezika domovine koju dobar dio tih učenika navodno obožava i za nju je deklarirano spreman, ne ocjenjuje zasebno, nego u kombinaciji s testom hrvatskog jezika, apsolutno je skandalozna. Doduše, ne toliko skandalozna koliko spoznaja da je nemali broj mladih Hrvata nesposoban iznjedriti donekle čitljiv tekst o zadanoj temi, posebice imajući u vidu koliko svog vremena posvećuju pisanju po mobitelima. Toliki broj praznih papira, ne govori o težini zadatka, nego o izostanku elementarne vještine improviziranja (ako već nisu pripremljeni za temu), tragičnoj nemaštovitosti i općoj intelektualnoj obamrlosti.
Zaista, njihov neuspjeh je zapravo kolosalan, neovisno o životnim aspiracijama (mnogi su potajno odahnuli shvativši da su podbacili mahom učenici strukovnih škola). Mladi geniji koji već sada očekuju svijet serviran na dlanu, nisu bili u stanju napisati smiješnih petstotinjak riječi, stranicu teksta, u preko dva sata vremena, usprkos jasnim uputama i tekstualnom predlošku za esej. Drugim riječima, i to je valjda najgora tragedija, blještave budućnosti nisu znale pročitati s razumijevanjem omanji komad teksta i napisati probavljiv esej od jedne stranice, nego su radije odustale.
S druge strane, za probuđenu nacionalnu opsesiju STEM-om ovo je korak u pravom smjeru jer, kako smo već bezbroj puta mogli čuti, a zadnji put iz usta predsjednice države, posla za takve vještine ionako neće biti. Što će, pobogu, potencijalnim vojnicima u STEM mašini ili serviserima hrvatskog i inih turizama sposobnost osnovnog pismenog izražavanja i razumijevanja teksta ili, to nikako ne želimo, na tome utemeljenog kritičkog razmišljanja?
Ako već Divjak tvrdoglavo ne želi u potpunosti odustati od ovog očito nepotrebnog elementa državne mature, bolje rješenje od uklapanja eseja u ispit iz hrvatskog možda bi bilo predstaviti pisanje eseja kao pisanje komentara na Facebooku. Stavi se, dakle, tekst na temelju kojeg treba napisati esej kao objavu na Facebooku, a djeca onda pišu esej u komentare ispod. Za onu nižu razinu ispita iz hrvatskog, pak, može se umjesto Facebooka, posegnuti za Instagramom i maturantima omogućiti da se u komentarima izraze određenim brojem emoticona o objavljenoj slici.
Evo, imali smo uvod, razradu i zaključak, sve u 500-tinjak riječi na zadanu temu, unutar 160 minuta.