Grčka i druge europske granice ne mogu se obraniti bez primjene sile, EU se ne može obraniti bez kršenja samonametnutoga Marakeškog sporazuma o migrantima. U tom ratu Unija ponovno demonstrira svoju nedostatnost i neuvjerljivost u kriznim, a osobito u ratnim situacijama
Austrijski kancelar Sebastian Kurz nazvao je novi migrantski pokret iz Turske prema Europi – napadom Turske na EU i Grčku. I ne prozivaju ga za ekstremizam kao što se to prije četiri i pol godine dogodilo mađarskom premijeru Viktoru Orbánu kad je isti takav migrantski pokret na Europu nazivao – islamskom invazijom na Europu. Doduše, Orbán je već tada otišao korak dublje u objašnjenju tog napada na Europu adresiravši otvoreno i njegov politički cilj. Ali i vrijeme je učinilo svoje pa su posljedice onoga prvog migrantskog vala danas vidljive svima – kao promijenjena, radikalizirana i sigurnosno ugrožena Europa.
Viktor Orbán, koji je već tada optuživao turskog predsjednika Erdoğana da pokušava osvojiti Europu koristeći migrante kao ratnike i islamizirati je, što, uostalom, ni sâm Erdoğan nikada nije skrivao onima koji su ga željeli čuti, danas ima vrlo korektne odnose s turskim predsjednikom. Usprkos tome što mu i danas jednako otvoreno poručuje da će mađarska granica ostati zatvorena za njegove pokušaje. Europski politički 'mainstream' danas počinje otvoreno govoriti o nužnosti zaštite državnih granica i europske granice, pozivati Erdoğana da ne zlorabi ljude (migrante), još se ne usuđuje izustiti da nije riječ o Erdoğanovoj političkoj osveti – već o njegovu strateškom cilju.
Četrnaest političkih slijepaca
No danas uistinu svjedočimo pravome ratu, a prethodna europska politička dvoličnost prema ilegalnim migracijama dolazi na naplatu. Grčka i druge europske granice ne mogu se obraniti bez primjene sile, EU se ne može obraniti bez kršenja Marakeškog sporazuma o migrantima, koji je 'progresivna' Europska unija sama sebi nametnula.
U tom ratu EU ponovno demonstrira svoju nedostatnost i neuvjerljivost u kriznim, a osobito u ratnim situacijama. I taj novi EU, čija smo danas (srećom) članica, pokazuje iste one slabosti koje je ujesen 1991. pokazivao onaj stari EZ čiju smo pomoć s velikom nadom i nerazumijevanjem njegovih ograničenja očekivali.
Kao odgovor na ratno stanje i vlastito nedjelovanje u ratu u Siriji, koji barem nominalno figurira kao ishodište novoga migrantskog vala, četrnaest europskih ministara vanjskih poslova napisalo je – zajednički komentar za medije. Ismijao ga je čak i poslovično oprezni šef minhenske sigurnosne konferencije i bivši njemački diplomat Wolfgang Ischinger, prozvavši EU za dugogodišnje nedjelovanje u Siriji i poručivši da i nedjelovanje proizvodi krivnju. Ali taj kolektivni ministarski uvodnik sadržajem je još bjedniji nego formom. Ministri se, zapravo, pokušavaju kolektivno dodvoriti Erdoğanu, optužujući za stanje isključivo Rusiju i al-Asadov režim. Ministri ključnih država EU (naš se, srećom, nije pridružio uvodniku) ponašaju se kao četrnaest političkih slijepaca koji ne vide ili ne žele vidjeti da su i u Siriji i u Libiji baš kao i na Balkanu Rusija i Turska u suparništvu za osvajanje vlastitog utjecaja, ali su istodobno u čvrstom savezništvu protiv europskog utjecaja i za slabljenje EU. Erdoğan, dakako, nije promijenio planove i zaustavio migrante koje gura prema Europi nakon kolektivnoga ministarskog uvodnika.
Europa ovisi o grčkom štitu
Onda je uslijedila druga faza kriznog djelovanja EU. Sazvan je mali milijun različitih sastanaka na kojima će se raspraviti kriza – od Bruxellesa do Zaprešića i Zagreba. Jer mi predsjedamo EU. A umjesto nekadašnje EU trojke na lice mjesta, na grčko-tursku granicu, poletjela je 'ad hoc' europska četvorka: predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen, predsjednik Europskog vijeća Charles Michel i predsjednik Europskog parlamenta David Sassoli s pridruženim im predsjedateljem Andrejom Plenkovićem. Među svima njima, njihov domaćin, grčki premijer Kiriakos Micotakis jedini je kojemu možete povjerovati da istinski želi i može obraniti (svoju) granicu. I on to zasad čini u skladu s grčkim mogućnostima. Svi su mu priznali da je Grčka sada štit Europe. Ali tko zapovijeda obranom tog štita? Ursula von der Leyen, upamćena kao najlošija njemačka ministrica obrane, poduprta s liberalne strane degradiranim belgijskim premijerom Charlesom Michelom, koji kao da ne zna kamo je došao, a slijeva Talijanom Davidom Sassolijem, kojem su prava migranata ispred obrane granice. Među njima čak i naš Andrej Plenković izgleda kao stijena – odmah do Micotakisa.
Ta slika ne budi nadu, ali vrlo je korisna. Ona govori da Hrvatska uz inzistiranje na obrani grčkog štita mora biti spremna na sve opcije u obrani vlastitih granica. Jer taj europski zapovjedni most, izgledno je, ne može obraniti grčki štit.