Na pandemiju je EU reagirao kao robot u susretu s izazovom za koji nije programiran. U drugoj fazi kompromisima su pomirene sve različitosti, a sad, u trećoj fazi, francusko-njemačka osovina nastoji novijim državama članicama uvjetovati financijske aranžmane
Nova Europska komisija na čelu s Ursulom von der Leyen obilježila je svoju prvu obljetnicu. Uvjeti su znatno drukčiji nego lani, kada su šefovi država i vlada članica EU i njima pripadajući politički brokeri iz sjene dogovorili (da ne kažem izabrali) prvu ženu na čelnu funkciju Europske komisije (EK), sastančeći noćima i danima u bliskim kontaktima.
Danas si mogu čestitati samo virtualno. Bez bliskih kontakata. Jer, epidemija koronavirusa obilježila je i prvu godinu djelovanja novog EK-a, onoga koji bi u svome petogodišnjem mandatu trebao iznjedriti i smjer budućeg razvoja ili budućeg rastakanja EU. Koronavirus je podcrtao sve slabosti, ali i sve jake strane EU.
Nakon prvog udara epidemije, EU se gotovo raspao. Jer, nije imao pripremljene, usuglašene i jednoglasno usvojene mehanizme za ponašanje. A EU, kao najveći postmoderni sustav političkog upravljanja, može efikasno djelovati samo prema unaprijed pripremljenim procedurama. Na pandemiju je reagirao kao robot u susretu s izazovom koji nije programiran u njegovu umjetnu inteligenciju. Prvi val koronakrize iznijele su države članice EU svaka na svoj način, svaka sa svojim mjerama, međusobno različitim i različito uspješnim.
No svima je bilo zajedničko: zatvaranje u svoje državne granice. U nenajavljenom egzistencijalnom ratu protiv virusa EK je zajedno sa svojom šeficom Ursulom von der Leyen bio potpuno nevažan, nevidljiv, dezorijentiran. Čak je i Hrvatska u to doba u usporedbi s EU izgledala kao jedan ozbiljan državni sustav koji reagira na opasnost, donosi odluke, mjere, nastoji staviti krizu pod nadzor…
Stare slabosti u novoj fazi
U drugoj fazi pandemije, kada je trebalo liječiti rane u virusom pogođenim državama članicama, EU/EK pokazali su se u svojem najboljem svijetlu. Vještinom kompromisa Ursula von der Leyen pomirila je sve različitosti europskog Sjevera i Juga, Istoka i Zapada u 1,8 bilijuna eura teškom europskom proračunu za oporavak, koji uključuje i 750 milijardi eura zajedničkog duga. Istine radi, kancelarka Merkel je bila ta koja je osigurala jednoglasni kompromis o proračunu, a von der Leyen je bila njezina izvršna ruka u EK-u.
Jasno, nije to novac koji će se dijeliti državama članicama (kako se to u nas nerijetko pojednostavnjeno shvaćalo), nije to ni novac koji će pasti s neba, već iz zajedničkih uplata država članica. No ta spremnost na okupljanje oko novca, na kompromise i solidarnost u sanaciji posljedica krize najjača je strana EU/EK. I zato EU ima smisao, zato je potreban, zato je članstvo u njemu dragocjeno i zato u njemu svoj interes mogu naći sve države članice.
Osobito Hrvatska, koja je još uvijek u fazi političko-ekonomske tranzicije, a zauvijek na nekoj nemirnoj granici svjetova. Ali već u trećoj, jesenskoj fazi došle su ponovno do izražaja stare slabosti ugrađene u sustav EU. Te se slabosti pokažu svaki put kada bogatije države stare Europe, dakle primarno francusko-njemačka osovina, a u krajnjoj instanci Njemačka, nastoje novijim državama članicama uvjetovati financijske aranžmane prihvaćanjem političkih ili ekonomskih sadržaja koji su izvan dometa EU acquisa i tako intervenirati u društveno ili ekonomsko uređenje tih država, a nasuprot njihovim aktualnim državnim politikama.
Korona – spas od Erdoğana
Konkretan povod za pucanje nove EU ljubavi zbog novca bio je poljski, vrlo restriktivan zakon o pobačaju, koji liberalni, postmoderni EU/EK kvalificira kao nepoštovanje pravne države i nastoji kazniti (ucijeniti) Poljsku pristupom fondu za oporavak. Poljska je uz mađarsku potporu odgovorila blokadom isplate novca iz fonda za oporavak. I sada ćemo opet gledati poznatu priču: nakon zaoštravanja, Angela Merkel traži kompromisno rješenje. Ona će ga i naći. Viktor Orbán i poljski premijer Mateusz Morawiecki bit će označeni kao crne ovce. Ali Merkel će opet igrati tako da oni ipak ne ispadnu iz igre. A oni će ponovno igrati tako da ne izgube nijedan euro iz europskih fondova. EU će se vrtjeti u krug, između koncepta saveza država i naddržave, nesposoban izaći iz tog kruga.
Koronakriza je samo dodatno naglasila te unutarnje podvojenosti. No učinila je i nešto dobro za pozitivan imidž EU i šefice njegove vlade Ursule von der Leyen. Zamislite da nije bilo korone? Von der Leyen bi cijelu godinu turskom predsjedniku Erdoğanu morala slati poruke i apele da se primiri na Sredozemlju. Koje on baca u koš. I još se uz to praviti da upravo razvija zajedničku i samodostatnu europsku obranu.