Hoće li Plenković bez otpora uspjeti izbjeći unutarstranačke izbore (izazivanjem parlamentarnih) i potpuno ovladati strankom vodeći je sve više u prostor bez birača? Ili će gubitak predsjedničkih izbora potaknuti nezadovoljstvo u HDZ-u i dovesti u pitanje Plenkovića?
Hrvatska je izabrala novog predsjednika države – Zorana Milanovića. Predsjednik s karakterom pobijedio je predsjednicu koja pjeva s narodom. No posljedice promjene na Pantovčaku ogledat će se na nekim drugim područjima koja su dio predsjedničkih ovlasti ili iz njih proizlaze: u vanjskoj i obrambeno-sigurnosnoj politici i poticanju promjena na domaćoj političkoj pozornici u godini parlamentarnih izbora.
Prije svega, može se očekivati otvoreno distanciranje novog predsjednika prema Inicijativi triju mora čiji je cilj snažnije povezati srednjoeuropske države između Baltika, Jadrana i Crnog mora, manje-više prostor nekadašnje Austro-Ugarske Monarhije, zajedničkim projektima u energetskoj i prometnoj infrastrukturi.
Inicijativa je stari poljski strateški projekt, u ovom razdoblju resetiranja europskog i svjetskog poretka dobila je snažnu potporu SAD-a još za Obamine administracije, a zatim i za Trumpove, i 'darovana' je aktualnoj predsjednici da je 'pokrene' na početku svojeg mandata. Grabar-Kitarović iskoristila je njezin PR potencijal, obećavala žurnu gradnju plutajućega LNG terminala na Krku, najavljivala pretvaranje Hrvatske u važno energetsko (plinsko) čvorište. No sve je ostalo samo na riječima.
Propuštene energetske prilike
Vlada Andreja Plenkovića oduvijek je bila tiha protivnica Inicijative, kao i svakoga čvršćeg hrvatsko-američkog strateškog partnerstva, dajući prioritet hrvatsko-njemačkom političkom i hrvatsko-ruskom energetskom partnerstvu. Zoran Milanović još je u kampanji pokazivao nesklonost (blago rečeno) prema Inicijativi, dajući izričito prednost političkom partnerstvu s Njemačkom, i u toj je političkoj orijentaciji potpuno usklađen s premijerom Plenkovićem.
Međutim, hoće li to značiti veliku promjenu? Ne, jer Hrvatska je već propustila iskoristiti svoju dionicu u Inicijativi triju mora i s pomoću nje postati važna na energetskoj karti Europe, koja je u temelju svih drugih karata. Propustila je sagraditi LNG u vremenu kad je on bio temelj budućeg utjecaja i mogući izvor profita, Rusija je u međuvremenu potpuno ovladala hrvatskim energetskim sektorom.
Zbog takve politike Plenkovićeve vlade i olakog odustajanja dosadašnje predsjednice od ozbiljnih tema i ozbiljnih projekata Hrvatska je samoj sebi već oduzela priliku da stjecajem političko-povijesnih okolnosti postane važna europska država na istočnoj obali Jadrana i svrstala se u one nevažne, koje su na repu procesa. Milanovićev dolazak na Pantovčak može samo jasnije pokazati ono što se već dogodilo.
S Milanovićem kao predsjednikom države ne treba očekivati osobite promjene u vanjskoj politici, u kojoj su on i Plenković skladniji od Grabar-Kitarović i Plenkovića. To znači da će Hrvatska i dalje rutinski ispunjavati svoje obveze prema EU i NATO-u, da će u politici prema zapadnobalkanskom susjedstvu djelovati kao produžena ruka Europske unije, koja se vanjskopolitički raspada. O veleposlanicima će se lako dogovoriti.
Hrvatsku će definitivno okrenuti od srednjoeuropske suradnje prema regionalnoj, zapadnobalkanskoj, jer to je obojici preferencija. Obrambenu politiku dogovorno će skretati prema konceptu europske vojske, koja nikad neće zaživjeti, i odvraćati je od SAD-a. U obavještajno-sigurnosnom sektoru vjerojatno će se također lako dogovoriti o postavljanju svojih ljudi na ključne pozicije, lakše nego što su se dogovarali Grabar-Kitarović i Plenković.
Preslagivanje političke scene
Složila bih se, zapravo, s onima koji Milanovića i Plenkovića smatraju političkim blizancima koji su se stjecajem okolnosti našli na čelu različitih stranaka, zbog čega moraju i morat će, forme radi, održavati nekakvu političku napetost. No istinskih teškoća u njihovoj kohabitaciji ne bi trebalo biti. Njihova vanjskopolitička orijentacija, prema mome dubokom uvjerenju, vodi zemlju u lošem smjeru ili je ne vodi nikamo.
No, to je već drugo pitanje. I tu Milanović zasad nije presudan čimbenik. Promjena na Pantovčaku sigurno će utjecati na preslagivanje hrvatske političke scene uoči parlamentarnih izbora. Donedavno raspadnuti SDP ponovo raste, što je dobro za održavanje minimuma političkog natjecanja. Najveći su izazovi pred Andrejom Plenkovćem i HDZ-om. Hoće li Plenković bez otpora uspjeti izbjeći unutarstranačke izbore (izazivanjem parlamentarnih) i potpuno ovladati strankom vodeći je sve više u prostor bez birača? Ili će gubitak predsjedničkih izbora potaknuti nezadovoljstvo u HDZ-u i dovesti u pitanje Plenkovića? Obje su opcije s HDZ-om moguće. Možda je prva malo vjerojatnija.