Partnerstvo Reagan – Thatcher bilo je ključno za završetak hladnog rata, pad komunizma u Europi i stvaranje novoga svjetskog poretka. Zbog podcrtavanja starih i stvaranja novih strateških partnerstava Borisa Johnsona vidim kao najzanimljivijega europskog političara sljedeće godine
Da moram birati europskog političara koji će obilježiti sljedeću godinu, izabrala bih bez dvojbi britanskog premijera Borisa Johnsona. Ne samo zato što je, anketama, analizama i prognozama unatoč, na nedavnim parlamentarnim izborima ostvario apsolutnu pobjedu, donijevši britanskim konzervativcima najbolji rezultat nakon povijesnih vrhunaca Margaret Thatcher u osamdesetim godinama prošlog stoljeća. Ali, i zato.
Ne samo zato što će mu tako uvjerljiva pobjeda omogućiti da bez suvišnih ‘ali‘ ostvari svoj obećani politički prioritet, da provede Brexit i izvede Ujedinjeno Kraljevstvo iz EU do kraja rujna i iskoristi jednogodišnje tranzicijsko razdoblje za definiranje novih ugovornih odnosa UK i EU. Ali, i zato.
Ne samo zato što već početak novog mandata Borisa Johnsona, utemeljenog u uvjerljivoj izbornoj pobjedi, donosi najave jasnijih i transparentnijih političkih stajališta o temama koje su danas relevantne za cijelu Europu: promjene u migrantskoj politici s naglaskom na racionalniji pristup i sigurnosne prioritete, otvoren suradnički odnos prema Izraelu uz ignoriranje pritisaka različitih ljudsko-pravaških, mahom politički motiviranih organizacija koje nastoje otežati tu ekonomsku i drugu suradnju, snaženje transatlantskog partnerstva.
Jedini autentični lider
Već se i u ‘mainstream‘ medijima s obje strane oceana dvojac Trump – Johnson uspoređuje s dvojcem Reagan – Thatcher, koji je bio ključan za završetak hladnog rata, formalni pad komunizma u Europi i stvaranje temelja novog (ovog) svjetskog poretka, uz presudnu duhovnu potporu Pape Ivana Pavla II. i političku suradnju Mihaila Gorbačova. I to podcrtavanje starih i stvaranje novih strateških partnerstva u globalnoj areni svakako jest jedan od razloga zbog kojih Borisa Johnsona vidim kao najzanimljivijega europskog političara sljedeće godine.
Ali postoji još jedan, meni najvažniji razlog zbog kojeg Johnsona unaprijed smatram najzanimljivijom europskom političkom osobom sljedeće godine. Boris Johnson je trenutačno jedini autentični politički lider, jedini istinski državnik u tri još uvijek nedodirljivo vodeće europske države. A to su i dalje: Velika Britanija, Njemačka i Francuska. Angela Merkel to nije, a Emanuel Macron je proizveden da bude naddržavni i nadnacionalni lider.
Duboki britanski establišment
Johnsonovo liderstvo zasniva se na tri, gotovo revolucionarna prevrata, na tri politička zaokreta. Prvi je njegova odlučnost da vođen nacionalnim interesima i referendumskom voljom birača izvede Veliku Britaniju iz EU. Drugo, učinio je to kroz tradicionalni stranački sustav, udahnuvši novi život i novu energiju britanskim konzervativcima i pomevši ne samo Corbynove laburiste, već i upokojivši novije suverenističke izazivače (Nigel Farage). Time je učvrstio tradicionalne političke poluge sustava. Treće, učinio je konzervativnu stranku privlačnom novim generacijama tako što su u središtu ostale država i nacionalni interes, a pakiranje se potpuno moderniziralo – počevši od živopisnog premijera.
Boris Johnson na prvi pogled baš ni po čemu ne odgovara stereotipima o konzervativnim političarima – sa svojim izgledom, ponašanjem, načinom izražavanja i načinom življenja, sa svojim ženama, partnericama, povremenim partnericama, temperamentnim partnerskim razmiricama koje ponekad smiruje policija, s udomljenim psićem Dylinom koji mu je u kampanji bio najvjerniji partner, s čipsom kao prehrambenom utjehom u noći velike izborne pobjede… Udomljeni Dylin daje mu imidž nekog zelenog aktivista, čips vuče na laburista. Ne znate parodira li on to druge ili samog sebe. Jer, svojim podrijetlom i svojim obrazovanjem (Eton, Oxford) Boris Johnson je zapravo duboki britanski establišment, koji je prilagođavajući se vremenu samo presvučen u ležerno, moderno ruho. U kojem se on, očigledno, baš ugodno osjeća.
Velika Britanija je nakon ovih izbora korak ispred ostatka Europe. Pokazuje smjer transformacije i nužnog resetiranja EU. No da netko ne bi shvatio doslovno – to se ne postiže udomljavanjem Dylina, odmjeravanjem mišića s partnericom ili prejedanjem čipsom. U temelju su ipak Eton i Oxford. I nekoliko stoljeća treninga upravljanja svijetom i sobom.