Mađarski premijer Viktor Orbán u posljednje se vrijeme često igra povijesnim kartama: što na društvenim mrežama, što na spomenicima. I na svakoj mu Mađarska ispadne prilično veća od ove današnje. Najnovija Orbánova karta prijepora osvanula je na 'Mađarskoj kalvariji', velebnom spomeniku koji je ovih dana podignut ispred mađarskog parlamenta, a u povodu stogodišnjice potpisivanja sporazuma u Trianonu (dvorac u Versaillesu) kojim je u mirovnim aranžmanima nakon Prvoga svjetskog rata Mađarska izgubila dvije trećine dotadašnjeg teritorija.
Pedantni su na njoj izbrojili 12.500 gradova, sela, općina koji su prije Prvogs svjetskog rata pripadali Mađarskoj, a danas su dijelovi Austrije, Slovačke, Rumunjske, Ukrajine, Srbije i, dakako – Hrvatske. I sad je ad hoc pitanje: kako reagirati na Orbánove igre kartama? A ono dublje pitanje jest: je li i koliko je opasan taj Orbánov nacionalni sentiment koji kartografski poseže za teritorijima susjednih država i vraća sjećanja na povijesne sporove, utjecaje, sukobe?
HDZ, SDP i Škoro na mukama
Na prvo pitanje u Hrvatskoj se odgovori traže na razini političkih sklonosti ili nesklonosti Orbánu i srednjouropskoj orijentaciji Hrvatske. Tako će politička ljevica (SDP), koja je tradicionalno sklonija zapadnobalkanskoj nego srednjouropskoj orijentaciji Hrvatske i sklonija internacionalizmu nego suverenizmu, jedva dočekati Orbánove povijesne karte tražeći oštre reakcije protiv 'HDZ-ova prijatelja' ili 'Plenkovićeva prijatelja' Orbána.
Politički desni centar (HDZ) nastojat će minorizirati Orbánove igre kartama, ne želeći kvariti odnose s Mađarskom koja nam je od početka devedesetih do danas uvijek bila pouzdana politička saveznica. U nelagodi se pak u takvim prigodama nađe tzv. suverenistička politička desnica, kojoj je Viktor Orbán uzor europskog državnika. A onda odjednom uzor stane iza karte 'velike Mađarske' uz natpis 'Rijeka – Mađarska do mora'.
Taj obrazac hrvatskih političkih reakcija na Orbánove karte ponovio se i ovog puta, u povodu kontroverznih poruka spomenika Trianonskog sporazuma. Bernardić bi snažno osudio. Plenković, koji nikako nije Orbánov politički istomišljenik, ali svjestan je koliko mu je Orbán koristan i povremeno potreban, nastojao je minorizirati slučaj. Suverenisti nisu znali što bi. Na kraju je izabrano, prema mome sudu, najprikladnije rješenje: Hrvatska je zatražila objašnjenje i za sve je kriva postala – pogreška u prijevodu. Ali ključni je problem ostao netaknut.
U hrvatskoj državnoj eliti (bez obzira na političku opciju) još nije došlo na red ono dublje pitanje o stvarnim mađarskim (i Orbánovim) ambicijama prema Hrvatskoj, o tome jesu li i koliko su suprotne hrvatskim nacionalnim interesima te kako im se suprotstaviti. Kao što nisu došle na red ni ambicije bližih i daljih susjeda i politike i njihova ostvarivanja: Talijana, Slovenaca, Austrijanaca, pa čak ni Srba, s kojima imamo nedavni ratni sukob. I, dakako, ne postoji suvisao strateški hrvatski odgovor na te ambicije koje se danas ne ostvaruju oružjem i osvajanjima teritorija, već politikama, investicijama, novcem i stvaranjem zona utjecaja.
Sva Orbánova savezništva
Viktor Orbán sušta je suprotnost hrvatskom odnosu prema vlastitim nacionalnim interesima. Prije nego što se počeo javno igrati povijesnim kartama (slijedeći kontinuitet mađarske državne politike), činio je mnogo da ojača mađarsku poziciju i utjecaj u susjednim državama, na tragovima povijesne nostalgije.
To podrazumijeva širenje utjecaja u energetici, širenje utjecaja u gradnji prometne infrastrukture, ulaganje u kulturu i sport i jačanje utjecaja preko mađarske zajednice u susjednim državama. Pritom je koristio baš sva raspoloživa globalna i lokalna savezništva: sa SAD-om u obrani, s Rusijom u energetici, s Kinom u prometnoj infrastrukturi; najbolji je s Plenkovićem, ali najbolji je i s Vučićem…
Zato Orbán danas drži ključeve Ine, ključeve izvedivosti LNG-a na Krku, s Vučićem dogovara gradnju 'kineske' željeznice koja će povezati grčke luke s Budimpeštom i ostatkom sjeverne Europe, s Talijanima radi na Trstu kao glavnoj srednjouropskoj luci, sa Slovencima na Kopru kao glavnoj luci za rasute terete…
A Hrvatska sve više postaje energetska i prometna crna rupa, energetski ovisna o Rusima i Mađarima, s lukama u Rijeci i Pločama koje propadaju, bez modernizirane prometne povezanosti sa srednjouropskim zaleđem… I tko nas onda vuče u prošlost? Ambiciozni Orbán ili nacionalno neambiciozni domaći upravljači?