1. Ako zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; 2. ako osnuje kompetentan i operativan gospodarski tim; 3. ako nauči svakodnevno odlučivati; 4. ako kritiku shvati kao pomoć; 5. ako prestane ulaziti u Banske dvore kao najpametniji na svijetu
Nije novost da se u velikim krizama potvrđuju, dokazuju ili rađaju vođe. A oni drugi nestaju poraženi. Globalna kriza izazvana pandemijom koronavirusa samo podsjeća na tu spoznaju. Nije više potrebno posebno elaborirati da Europska unija izlazi iz ove krize poražena.
Uostalom, što reći o toj temi nakon što su na mogućnost raspada EU zbog lošeg odgovora na koronakrizu upozorila dvojica izrazitih eurofila različitih generacija – bivši predsjednik Europske komisije, francuski političar Jacques Delors te bivši njemački ministar vanjskih poslova i uvjereni europejac Sigmar Gabriel?
Nije više upitno hoće li se EU promijeniti. Pitanje je tko će biti u vodstvu tih promjena. Aktualna briselska birokracija pretvorena u imaginarne europske dužnosnike sigurno neće biti. ‘Javni poziv‘ otvoren je za predsjednike europskih država i vlada, osobito za one koji pokažu sposobnost vodstva u ovladavanju koronakrizom. A to podrazumijeva primjereno reagiranje na dva ključna segmenta krize.
Razlike između Trumpa i Putina
Prvo, ovladavanje pandemijom. I drugo, očuvanje gospodarskog potencijala i spremnosti za gospodarski oporavak kad epidemija prođe. Danas nam je važnija ova prva faza jer kratkoročno spašava živote. Sutra će nam biti važnija ona druga jer dugoročno određuje razvoj, pa i opstanak. U prvoj se fazi pokazuju sposobnosti nadzora nad društvom. U drugoj, zahtjevnijoj, pokazat će se kreativnost, kompetencija i autentičnost vodstva. Bez uspješne prve faze druga nema temelja, a bez uspješne druge – prva postaje besmislena. Kvalitetno vodstvo ili kvalitetni vođa moraju biti izvrsni u obje.
No dok se EU traži usred krize, zanimljivi postaju neki modeli upravljanja krizom u državama s čvrstim državnim ustrojstvom i prepoznatljivim vođama te razlike među njima koje proizlaze iz zapadnjačkih demokratskih i istočnjačkih autoritarnih modele upravljanja.
Najistaknutiji su primjeri među prvima SAD i UK, odnosno Donald Trump i Boris Johnson. Karakteristično je za obojicu da se ne boje donositi odluke, ne boje se pogriješiti, shvaćaju koliko je nužno u vrijeme pandemije održati živim gospodarstvo i pripremiti ga za vrijeme poslije nje.
Igraju sličnu igru u koronakrizi, kombinirajući socijalnu brigu i represiju kojom nastoje zaustaviti širenje zaraze i istodobno (čak nerealno) optimistično poticati gospodarske aktivnosti. Johnson je čak pokušao steći gospodarsku prednost vrlo rizičnom primjenom tzv. strategije krda potičući širenje zaraze kako bi se stekla imunost stanovništva.
Promijenio je pristup kad je vidio da je socijalna cijena previsoka. Trump je u iznimno složenim okolnostima uspona pandemije u SAD-u pronašao svoj kontrapunkt u najpoznatijemu svjetskom epidemiologu Anthonyju Fauciju koji ulijeva povjerenje u zdravstveni pristup dok američki predsjednik ‘bilda‘ poduzetnički optimizam. Karakteristično je za Trumpa i Johnsona da nikakvu odluku smatraju lošijom od pogrešne odluke.
Nasuprot njima su države autoritarnih istočnjačkih, manje-više postkomunističkih režima. Najistaknutiji su primjeri Kina i Rusija sa svojim vođama Xi Jinpingom i Vladimirom Putinom. One su uvijek bolje u nadzoru od demokratskih sustava i zato izgledaju uspješnije u prvoj fazi koronakrize. Ali i njihovi podaci o širenju i sprečavanju zaraze često su sumnjivi i u pravilu neprovjerljivi. A i u drugoj, gospodarskoj fazi krize uspješnost se ponovno svodi na kontrolu i državno upravljanje, nemaju obvezu truditi se oko aktivacije poduzetništva. Zato uspješnost vodstva nije mjerljiva zapadnim mjerilima. Ali unatoč tome i ti sustavi uspješnije upravljanju krizom od birokratiziranih sustava poput Europske unije.
Kako prerasti činovničko vladanje
Pitate se, dakako, gdje smo tu mi, s Andrejom Plenkovićem koji je preko noći (pandemija i potres) prisiljen pretvoriti se iz europskog rukovoditelja u kriznog upravitelja. U prvoj fazi nadzora nad epidemijom, uz dobro izabran stručni tim, Andrej Plenković čak se neočekivano dobro snašao. No ona zahtjevnija, druga faza, faza održavanja i poticanja gospodarstva, zasad je zakasnila, ali još ne nepovratno.
Pa čak ni za Plenkovića još nije kasno da tijekom realne krize iz političara činovnika izraste u upravitelja ili možda čak lidera. Ali samo pod nekim uvjetima: da zaboravi barem osamdeset posto naučenih briselskih političko-diplomatskih tehnika; da uza se ima mali, ali kompetentan i operativan gospodarski tim; da nauči svakodnevno donositi odluke, makar i pogrešne; da kritiku shvati kao pomoć, a ne kao neprijateljski čin. I, općenito, da ne ulazi u Banske dvore kao najpametniji na svijetu.