Plenkovićeva najbolja i politički najisplativija odluka u mandatu bila je prepustiti bitku s koronom stručno-političkom stožeru, što inače nije u skladu s njegovim političkim običajima. Bernardić je pak ni kriv ni dužan izgubio prednost, baš kao što ju je i stekao
Nakon što je dva mjeseca i politika provela u karanteni, evo nas odjednom pred parlamentarnim izborima. No i tu je korona uplela svoje prste, stvorila svoje dobitnike i gubitnike u karanteni. Najveći je politički dobitnik postao Andrej Plenković, a najveći gubitnik Davor Bernardić. Najprije ponešto o pobjedniku karantene.
Prije nego što je pandemija zaustavila i počela mijenjati svijet, Andrej Plenković na unutarnjem je političkom planu bio u silaznoj putanji (europski izbori, predsjednički izbori), HDZ-ovi tradicionalni birači počeli su se okretati drugim opcijama skrojenim i sašivenim po njihovoj mjeri (Škoro). Uspio je, doduše, potpuno ovladati HDZ-om na unutarstranačkim izborima mobiliziravši stranačku vojsku i stranačke izborne stručnjake.
Ali to je bio mač s dvije oštrice, koji dodatno odbija već razočarane birače. No Plenković je ostavljao dojam da mu birači i nisu presudni, da je iznad svega usredotočen na hrvatsko predsjedanje Europskom unijom, na svoju ulogu u njemu, na svoju ulogu u trasiranju europskog puta za tzv. zapadni Balkan, na svoju vidljivost na europskoj pozornici… Računao je, vjerojatno, da će mu to donijeti i neke glasove na parlamentarnim izborima i neku relativnu izbornu pobjedu. A politička trgovina ionako mu nikada nije bila strana, baš kao ni ideja o nekoj formi velike koalicije u kojoj bi uvijek bio korak ispred Davora Bernardića.
Preko noći postao pravi premijer
Uz takvog Plenkovića Davor Bernardić, već gotovo otpisani šef ruiniranog SDP-a, u posljednjih je godinu dana doživljavao politički uspon. Bez vlastitih zasluga, rekla bih – gotovo nesvjesno. Najprije izjednačenost s HDZ-om na europskim izborima. Zatim pozitivan impuls Milanovićeva izbora za predsjednika države koji se počeo zrcaliti i na rastu SDP-ova rejtinga.
U trenutku ulaska u političku koronakarantenu Bernardić više nije morao razmišljati o velikoj koaliciji, već o tome kako ujediniti ljevicu i pobijediti na izborima. Činilo se u početku karantene da će korona samo produljiti takvo stanje. U prvome valu nestajali su ključni oslonci Plenkovićeve politike: EU se preko noći raspao na države članice koje zatvaraju svoje granice i vode vlastite bitke s pandemijom. Izostala je čak temeljna solidarnost, a kamoli zajednički odgovor.
Hrvatsko predsjedanje postalo je silom korone nevidljivo, kao i cijela europska politika zajedno s Plenkovićem, svedeno na nekoliko videokonferencija. Plenković je preko noći bio prisiljen postati predsjednik hrvatske vlade koji mora donositi odluke vezane uz epidemiju korone u skladu s hrvatskim specifičnostima i mogućnostima. Uz to ga je snašao potres u Zagrebu, čijih ćemo posljedica tek postati svjesni.
Korona mu je, jednostavno, nametnula srednjoeuropsko otvaranje (Češka, Slovačka, Mađarska, Poljska, Austrija) kako bi spasio barem dio turističke sezone. Vjerojatno njegova najbolja, a i politički najisplativija odluka u cijelome mandatu bila je prepustiti bitku s koronom i njezinu komunikaciju stručno-političkom stožeru, što inače nije u skladu s njegovim političkim običajima. Prve, vatrogasne mjere subvencioniranja zaposlenosti pokazale su se primjerene trenutku.
Ni korona ne rješava ključni problem
I, dogodio se obrat u karanteni. Plenković, koji je u nju ušao kao europski kalkulant i politički vazal Merkel i Macrona (kojima je korona također ojačala nacionalnu komponentu), izašao je iz karantene kao hrvatski premijer koji je uzorno odradio prvu, vatrogasnu fazu bitke s epidemijom. I kao pragmatični političar odlučio je to kapitalizirati na parlamentarnim izborima prije nego što dođe ona teža faza – oporavak gospodarstva.
Bernardić je zajedno sa SDP-om, opet bez vlastitoga činjenja, izgubio prednost koju je imao prije karantene. Pokušaji da popravi poziciju (uz pomoć predsjednika Milanovića) modelom 'mi ili oni' i proizvodnjom ideoloških sukoba za SDP su se pokazali kontraproduktivnim. Sudeći po retoričkom obratu Rajka Ostojića, i SDP se želi odmaknuti od tih retrobitaka i ići protiv Plenkovića i HDZ-a ponajprije s protuklijentelističkom retorikom, nastojeći zauzeti cijeli prostor ljevice, sve do Juričana. Slično kao što je Plenković sa svojim novim suverenizmom već zakoračio u prostor desnice, sve do Škore.
Plenković je zasad u znatnoj prednosti. Ali, kao što vidimo, igra s koronom puna je čuda i obrata. No sumnjam da je čak i korona toliko moćna da bi riješila ključni problem: promijenila klijentelističku srž i otužnu intelektualnu razinu vrha hrvatske politike.