Od nula obnovljenih kuća na Banovini poraznija je spoznaja da vladajuća ekipa svakom gestom dodatno pokazuje da uopće ne razumije zašto tim nekim ljudima uopće trebaju kuće. I što je uopće sporno u tome što već drugu zimu provode u kontejnerima
Pokušat ću na ovom prijelazu u novu godinu s pomoću nekoliko sličica i prizora skicirati ključni problem neefikasnosti hrvatske države, koja će nas neizbježno pratiti i ove godine. Riječ je o blokiranoj i potkapacitiranoj državnoj upravi u kombinaciji s nedostatkom istinskoga političkog vodstva. Zorno smo to mogli vidjeti proteklih dana na eventu obilježavanja obljetnice potresa na Banovini.
Na prvu obljetnicu razornog potresa koji je pogodio Petrinju, Glinu, Sisak i niz okolnih sela državni vrh odlučio je posjetiti razorena područja. Odvojeno, dakako: premijer Plenković okružen svojim ministrima i lokalnim HDZ-ovim prvacima, predsjednik Milanović okružen svojom uredskom ekipom, lokalnim prvacima SDP-a i druge lokalne oporbe HDZ-u. Javni HRT servis odlučio je pak uz obljetnicu potresa stradalnicima pokloniti prigodnu Terezinu pjesmu.
'Event' bez ključnog elementa
Cijelom pomno organiziranom eventu nedostajao je samo jedan element koji je, međutim, ključan da bi event uopće imao smisla. Nedostajao je – rezultat obnove. Štoviše, event na najvišoj političkoj razini samo je podcrtao gotovo nevjerojatnu stvarnost: u godinu dana u državnom aranžmanu na Banovini nije obnovljena ni jedna jedina kuća. U Zagrebu je stanje slično iako je od potresa prošao već 21 mjesec, a pet milijardi kuna koje je za sanaciju posljedica potresa Hrvatska dobila iz EU fondova najvećim je dijelom ostalo neutrošeno i vjerojatno će morati biti vraćeno. Jer država, tj. Vlada, državna uprava i lokalna samouprava, prateće institucije, nisu u stanju organizirati obnovu. Ali je zato event na Banovini bio uobičajeno začinjen podbadajućim porukama predsjednika Milanovića premijeru Plenkoviću, koji se ovaj put kao čelna osoba izvršne vlasti morao ipak malo pokriti po ušima zbog očiglednoga potpunog fijaska obnove.
Nakon eventa rasprava je skrenula u uobičajenom smjeru: hoće li zvižduci premijeru utjecati na rejting, kako tumačiti onu grudu snijega koja je poletjela prema njemu... Izvlačili su se iz arhive povijesni primjeri brze obnove i gradnje: u vrijeme austrougarske vladavine, nakon velikog potresa u Zagrebu 1880. većina je oštećenih zgrada bila primarno sanirana u dva (!!!) mjeseca, u 16 mjeseci sagrađen je HNK, a za samo tri i pol godine sagrađena je cijela trasa pruge između Broda na Savi i Sarajeva, u novije vrijeme pod vodstvom tako često osporavanoga Jure Radića u manje od pet godina obnovljena je od posljedica rata četvrtina Hrvatske, praktički bez inozemne pomoći… Na Banovini 2021., u godinu dana, s pet milijardi darovanih EU kuna – nula obnovljenih kuća.
No postoji nešto još poraznije od ovih nula obnovljenih kuća. Poraznija je spoznaja da vladajuća ekipa svakom gestom dodatno pokazuje da uopće ne razumije zašto tim nekim ljudima na Banovini uopće trebaju kuće. I što je uopće sporno u tome što već drugu zimu provode u kontejnerima dok oni, odabrani i izabrani, vode široke i stručne rasprave o modelu i procedurama obnove. A osobito ne razumiju da opustošena Banovina nije samo ljudski problem već je kao meki trbuh Hrvatske ujedno problem državne sigurnosti, a dugoročno i opstojnosti.
Čak ni Potemkinovih kulisa
Poraznija od 'nula obnove' jest i spoznaja da je Plenkovićeva ekipa očito izgubila kontakt sa stvarnošću. Jer da nije tako, ne bi pravila event od svoje nesposobnosti i svojeg fijaska. Ili bi prema starom receptu kneza Potemkina barem napravila neke kulise, da prigodno prikrije neuspjeh.
Da nije tako, ne bi pred novinare slala glavnoga formacijskoga krivca za taj fijasko, ministra Darka Horvata, da dodatno pokaže kako on uopće ne vidi u čemu je problem, jer on je na temu obnove održao mnogo sastanaka, svaki dan razgovara s mnogim stručnjacima… i još će dugo razgovarati, jer nije on ušao u politiku da olako daje ostavke… Već bi prije eventa premijer naložio tajnici da napiše 'ono rješenje', ako ne zbog neuspjeha, a onda barem zato da sebi stvori alibi.
Da nije izgubila kontakt sa stvarnošću, ne bi nova petrinjska gradonačelnica i HDZ-ova nada u usponu došla na event jada i bijede kao 'ikona stila' pokazujući novi vrišteće ružičasti kaputić, prilijepljena uza svoga stranačkog šefa, premijera i gospodara svoje karijere kao etiketa. Ili bi joj netko rekao – da promijeni kaputić. Najporaznija je pak spoznaja da u sadašnjemu političkom okružju, u kojem je negativna selekcija ovladala svim porama državnog sustava, ne postoji druga, bolja i efikasnija opcija. Da izbori mogu promijeniti – samo boju kaputića.