Znajući koliko je američke energije (i ne samo energije) utrošeno da bi se Crna Gora izvukla iz srpsko-ruskog zagrljaja, čini mi se sasvim nevjerojatnim da njezina budućnost danas bude prepuštena novcu Đukanovićevih biznis-protivnika
Mnogo je prognoza o budućnosti Crne Gore izrečeno nakon parlamentarnih izbora na kojima je stranka Mile Đukanovića (DPS) izgubila većinu. Da se tako Crna Gora vraća pod okrilje Srbije, a s time i u utjecajnu sferu Rusije; da je upitna njezina budućnost u NATO-u, da je Trump s Vučićem trampio Crnu Goru Srbiji i Vučiću kako bi u zamjenu ostavio Republiku Srpsku Bosni i Hercegovini (sâm Bog zna komu?).
Crnogorski (i ne samo crnogorski) Srbi slavili su burno i bučno veliku srpsku pobjedu iako u širokoj i šarolikoj antiđukanovićevskoj koaliciji imaju samo jedan glas više od Đukanovićeva DPS-a. Na skupovima porazom probuđenih Đukanovićevih pristaša orile su se novije hrvatske budnice – od Škore do Thompsona – 'bildajući' crnogorsko nacionalno jedinstvo. U medijima je stvoren dojam da je Crna Gora ovim izborima sa zapadne strane vraćena na istočnu stranu balkanske granice svjetova.
Distanciranje 'drugog oka u glavi'
Ja se uglavnom ne slažem s općim mišljenjem. Pa tako ni u ovom slučaju ne vjerujem da budućnost Crne Gore presudno ovisi o ovim parlamentarnim izborima iako će njihova posljedica vjerojatno biti i destabilizacija i nesigurnost u Crnoj Gori. U rezultatu ovih izbora, koji jesu šok za sve one koji crnogorsku državnost i zapadnu orijentaciju države doživljavaju kao neupitnu i dovršenu činjenicu, ponajprije vidim početak političkog odlaska Mile Đukanovića i resetiranje Crne Gore za razdoblje poslije njega. Ne proizlazi takvo stajalište iz obezvređivanja parlamentarizma i izbornih rezultata, već iz sagledavanja geopolitičkog konteksta nastajanja suvremene crnogorske države.
Suvremena crnogorska država počiva na geopolitičkom interesu SAD-a da potpuno izbaci ruski utjecaj s istočne strane Jadrana i na političkom lukavstvu i vještini Mile Đukanovića da na tom američkom interesu ostvari neovisnu crnogorsku državu. Funkcionirala je ta interesna simbioza još od ratnog raspada Jugoslavije početkom devedesetih prošlog stoljeća kad je Crna Gora, doduše, bila JNA-ov rezervoar za mobilizaciju rezervista za napad na Dubrovnik. Ali istodobno je Đukanović (s tadašnjim partnerom Momirom Bulatovićem kojeg se poslije riješio zbog promiloševićevske naklonosti) dobio privilegiranu poziciju u tom stvaranju novih država.
Crna Gora kao Miloševićevo 'drugo oko u glavi' i sastavnica njegove krnje Jugoslavije bila je, doduše, pod UN-ovim sankcijama dijeleći sudbinu Srbije (to ju je natjeralo da usavrši tehnike šverca), ali ostala je netaknuta ratom 1991. – 1995. tijekom kojeg se već počela polako distancirati od Miloševića i Srbije. To distanciranje kulminiralo je u vrijeme NATO-ove intervencije na Kosovu, nakon koje je počeo put razlaza sa Srbijom, a onda je 2006. ostvarila državnu neovisnost referendumom. Cijeli taj put do državnosti, bez rata, Crna Gora prešla je uza snažnu i presudnu potporu SAD-a, uz jednako snažno protivljenje i opstrukcije Srbije i Rusije te uz priličnu nevoljkost i upitno savezništvo Europske unije. Na isti način, uz još otvorenije srpsko-ruske prijetnje, lani je postala članica NATO-a. Partnerska formula 'SAD i Milo Đukanović', kojem se dopuštalo i toleriralo da gospodarski i politički život u Crnoj Gori organizira alla siciliana kao jedini održivi model u danim okolnostima, dovela je Crnu Goru na zapadnu stranu svijeta i učinila je američkom utvrdom na Jadranu.
A gdje su bokeljski Hrvati?
Znajući koliko je američke energije (i ne samo energije) utrošeno da bi se Crna Gora izvukla iz srpsko-ruskog zagrljaja, čini mi se sasvim nevjerojatnim da njezina budućnost danas bude prepuštena novcu Đukanovićevih biznis-protivnika, preko noći izniklom političkom influenceru, mladome Albancu Dritanu Abazoviću koji je omogućio tijesnu pobjedu anitiđukanovićevske, u osnovi prosrpske i proruske koalicije. Prije vidim političku ulogu Dritana Abazovića kao (kontroliranoga) katalizatora promjena i resetiranja DPS-a i crnogorske političke scene za vrijeme poslije Mile Đukanovića. Bit će to proces pun lomova, napetosti i rizika u kojem Abazović može i narasti i nestati. Jer i za rusko-srpsku stranu to je povijesna prilika da pokuša vratiti jednu NATO-ovu članicu pod svoje okrilje. U svakom slučaju, to nije proces u kojem ključne poteze vuku lokalni političari i njihovi 'biznis'-pokrovitelji.
Pitate se možda gdje su (preostali) bokeljski Hrvati u tom procesu. Pa ondje gdje je i hrvatska državna politika u geopolitičkim procesima. Izbacili su se iz parlamenta podijelivši se politički prije izbora. Dakle – nigdje su.