Ne bi me iznenadilo da se šarolikom društvu koje će se okupiti na zagrebačkom ‘Festivalu slobode‘ najavljenom za subotu, prema uzoru na Berlin, priključi neko društvo s kapom i pokličem
U proljeće je nepoznati koronavirus na velika vrata vratio državu kao temeljnu političku zajednicu. Europska unija naočigled se raspadala. Do ljeta se oporavila od virusnog šoka i ponovno se ujedinila oko novca (a oko čega drugoga?!) pokazujući svoje najbolje strane u postizanju kompromisa u vezi s fondovima za oporavak. Jesen izgleda pripada ljudima i prosvjedima. Nakon što je bilo ugodno naći utočište od nepoznate opasnosti pod okriljem države, koja se brine o lockdownu, uči nas prati ruke, uplaćuje vam novac da budete doma i nakon što je bilo ugodno biti Europljanin kad se raspoređuje novac iz fondova za oporavak, na red dolazi pitanje: kolika je cijena prethodnih dviju ugoda? Je li cijena sloboda? I to ne samo politička sloboda, već i gospodarska i poduzetnička? Stvara li država svojim ad hoc mjerama protiv koronapandemije i intervencijama u naše živote i poslovanje nove podanike, egzistencijalno ugrožene ovisnike o volji političke vlasti? Ta opasnost polako biva prepoznata.
Građani Reicha 'pojeli' koronu
Odgovor ad hoc organiziranih pojedinaca su prosvjedi, posvuda. Među prosvjednicima su ovaj put i oni koji rijetko prosvjeduju: poduzetnici, srednji građanski sloj, koji su među najpogođenijima jer ograničeno im je ili oduzeto pravo na poslovanje. Ali i države daju do znanja da se neće libiti i prosvjede staviti u karantenu. Jedan od primjera upravljanja prosvjedima protiv državnih mjera protiv koronaepidemije dogodio se prošlog vikenda u Berlinu. Gradska je vlast najprije zabranila prosvjed. Zbog mjera protiv epidemije! Ali sud je ukinuo zabranu. U mainstream medijima prosvjed je unaprijed označen kao prosvjed krajnje desnice. Iskustva prijašnjih prosvjeda protiv državne koronaregulative koji se održavaju diljem Njemačke govorila su drukčije: sudionici su vrlo šaroliki i pokrivaju baš cijeli politički spektar. Uostalom, ni korona ni državne mjere zaštite ne udaraju prema političkim uvjerenjima.
Tako je bilo i prošle subote na velikom prosvjednom skupu u Berlinu. Okupilo se četrdesetak tisuća ljudi (prema policijskim procjenama), prvi izvještaji govorili su o prosvjednicima svih političkih boja: od krajnje desnice do krajnje ljevice, bilo je mnogo obitelji s djecom, mnogo mladih. A onda se dogodio eksces. Među prosvjednicima su bili i pripadnici ekstremno desne organizacije Građani Reicha koji su provalili u zgradu parlamenta urešeni nacističkim simbolima i zastavama. Policija je intervenirala, tristotinjak prosvjednika je uhićeno… I taj nasilni čin postao je amblem cijelog prosvjeda, zasjenio je sve njegove razloge i zahtjeve. Oni koji su došli upozoriti na to da mjere protiv koronavirusa ugrožavaju temelje demokracije, postali su ugrožavatelji demokracije od kojih policija mora štititi parlament.
Zanimljivo je pitanje otvorio glavni tajnik SPD-a Lars Klingbeil – čudi se da njemačke obavještajne službe nisu unaprijed znale da se desni ekstremisti planiraju infiltrirati u prosvjed. Ja bih dodala još jedno pitanje: a što ako su znale? Ili možda malo i poticale? U svakom slučaju, ti su ekstremisti pomogli vladajućem establišmentu da utiša prosvjednike.
Poduzetnici se spremaju na prosvjed
Tu tehnologiju tihog obračuna vlasti s prosvjedima valja imati na umu uoči zagrebačkog prosvjeda protiv upravljanja epidemijom pod nazivom 'Festival slobode', koji je najavljen za subotu. Priznajem da nisam slutila koji su razmjeri zanimanja za prosvjed na društvenim mrežama dok me na to nije upozorila moja kozmetičarka Romana. Mainstream mediji ga ignoriraju. Ne znam hoće li Romana otići na prosvjed, ali znam da joj plaća nikada nije 'sjela' ili 'stigla', već svaki dan mora misliti kako je zaraditi, da je taj nerv poduzetništva i samoodrživosti naslijedila od svoje mame, kojoj također mirovina ne 'sjeda' i ne 'stiže', nego se mora domišljati kako u 'novome normalnom' spasiti svoj ugostiteljski obrt koji je desetljećima prilagođavala i onom i ovom sustavu…
Ne znam ima li Romana neku političku boju, ali znam da ne kliče nikakve problematične pozdrave, ne nosi čudne zastave, da želi raditi i opstati. Prema berlinskom obrascu, ne bi me iznenadilo da se zagrebačkom 'Festivalu slobode' priključi neko društvo s kapom i pokličem.
No, vjerujem da su sve to samo najave prosvjedničke jeseni. I da je to zdrava pojava u jeseni koja će, prema svemu sudeći, biti prilično bolesna. Nikako ne podcjenjujem ulogu države u brizi za zdravlje nacije, ali sam jako oprezna prema državi koja briše granice demokracije pokrivajući to brigom za moje dobro.