Izrazita ljutnja iz Vladinih krugova na UGP nije izraz straha da će UGP preuzeti Banske dvore. Prije je izraz straha da su ih se, zbog nesnalaženja u krizi, i njihovi duboki sponzori odrekli. Da možda i potiču UGP da prokaže njihovo – Carevo novo ruho
Uz čitavu zbirku starih, već pročitanih i raskrinkanih neprijatelja, Andrej Plenković je otkrio i jednog novog – Udrugu glas poduzetnika (UGP). Predsjednik vlade je trenutačno dvostruko ljut na UGP. Prvo, jer su u očitom dosluhu sa njegovim opsesivnim političkim neprijateljem Mostom, ali i uz potporu gotovo cijele oporbe i pasivnu potporu dijela vladajuće koalicije, a preko prijedloga zakona o Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK) zapravo pokazali da je Plenkovićeva većina u Saboru vrlo upitna. U jednom su trenutku ostali bez kvoruma što je izazvalo malu političku dramu. Upravo zahvaljujući toj drami, u fokus javnosti je došla HGK, kao jedan od najslikovitijih i najjedostavnijih primjera državnog klijentelizma u gospodarstvu, na račun gospodarstva.
Nije tu riječ o te 42 kune obvezne članarine koje u prvi plan nastoji gurnuti Plenković, kako bi dedramatizirao problem. Riječ je o tome da gospodarstvenici obvezno plaćaju usluge HGK, kojoj je osnovni smisao i prioritet zbrinjavanje stranačkih kadrova. A kao personifikaciju te usluge, UGP je uspio nametnuti predsjednika HGK Luku Burilovića.
Ministar Ćorić i hrabri poduzetnici
Drugi razlog Plenkovićeve ljutnje na UGP je njihovo izražavanje nezadovoljstva načinom na koji se Vlada odnosi prema gospodarstvu i poduzetnicima, uključujući i organizaciju prosvjeda i neposluha. Taj sukob između poduzetnika i ljudi koji traže slobodu rada i življenja s vladom koja restriktivnim mjerama nastoji prije svega kontrolirati epidemiju, nije hrvatska specifičnost. Naprotiv riječ je o europskom i svjetskom fenomenu. I svaka vlada na njega pronalazi svoje odgovore, a i prosvjednici i organizatori neposluha se razlikuju od države do države. Negdje to završi u sukobu s policijom kao u Amsterdamu, drugdje država uspije neutralizirati nezadovoljstvo, kao u Beču.
Specifičnost neposluha kojeg organizira UGP je igra na rubu dopuštenog, kroz koju ukazuju na apsurdnost mjera, nekompetentnost i nerazumijevanje Vlade za probleme poduzetnika. Plenkovićeva vlada personificirana u resornom ministru Tomislavu Ćoriću im je upravo idealan protivnik. Nema tog predstavnika UGP-a koji u duelu s ministrom Ćorićem neće izgledati kao hrabri poduzetnički genije, koji potpuno dominira nad umišljenim i bahatim ministrom.
U oba slučaja - HGK i neposluh mjerama protiv korone - UGP je postigao cilj. Plenković je najavio reformu HGK prije ljeta, a na vidiku je i popuštanje restriktivnih mjera prema ugostiteljima. Nisu to neki veliki i presudni potezi. Ali UGP se njima u javnom prostoru profilira kao glasni odvjetnik održivog gospodarstva, politički nadstranački, svjetonazorski neutralan, ali koji baš zato uspijeva oko svojih inicijativa okupiti politički i svjetonazorski raznovrsnu oporbu i tako ostvariti i politički utjecaj. U prvom su planu UGP-a dakako aktivisti, ali u pozadini, u članstvu se nalazi značajan bazen poduzetnika, koji su državi unatoč postigli uspjeh na globalnom tržištu, koji su u gospodarskim temama i u gospodarskoj praksi superiorni i ministrima i vladinim gospodarstvenicima. I dakako, logično je pitanje: bi li se ta energija mogla pretočiti u oporbeni politički projekt, kroz izravni politički angažman?
Strukture duboke države
To je očito pitanje koje u posljednje vrijeme muči i Andreja Plenkovića. Doduše hrvatski politički prostor je toliko kontroliran da niti jednoj novoj oporbi naprosto nije dopušteno da se razvije. Na drugoj strani, poduzetnički interes za političkim angažmanom u pravilu završava sa ostvarenjem ciljeva vezanih uz poslovnu klimu i razvoj vlastitih poduzeća. Teško je zamisliti osnivače Infobipa ili Nanobita u izbornoj kampanji za Sabor ili u utrci za poziciju Tomislava Ćorića. A sve kada bi netko izvan kruga predestiniranih i došao na tu ideju, strukture duboke države bi se dosad potrudile da ih se okruži „spavačima“, diskvalificira i zaustavi negdje na putu.
Koliko god bili zadivljeni vlastitim performansama, i Plenković i njegovi ministri ipak znaju da je naklonost dubokih sponzora zapravo ono što ih čini nesmjenjivim. Zato njihova izrazita ljutnja na UGP nije izraz straha da će UGP preuzeti Banske dvore. Prije je izraz straha da su ih se, zbog nesnalaženja u krizi, i njihovi duboki sponzori odrekli. Da možda i potiču UGP da prokaže njihovo – Carevo novo ruho.