Erdoğan je potvrdio svoju moć i važnost Turske u procesu stvaranja nove geopolitičke arhitekture Europe i Bliskog istoka
Turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan neosporivo ima snažnu političku intuiciju. Uostalom, na prepoznavanju korisnih saveznika u osvajanju vlasti i na brutalnom obračunu s političkim protivnicima ili nevjernim bivšim saveznicima izgradio je status apsolutnog vladara Turske, sultana našega doba. A kako postupa sultan kada se pojavi suparnik za prijestolje, spoznao je ovih dana istanbulski gradonačelnik Ekrem İmamoğlu. Uoči stranačkih izbora na kojima je trebao postati službeni kandidat Republikanske narodne stranke, koja baštini političku platformu Atatürkove sekularne Turske, istanbulsko sveučilište poništilo mu je diplomu, što ga je diskvalificiralo kao predsjedničkoga kandidata na izborima 2028. (a možda i prije). A nakon stranačkih izbora Erdoğan je odradio izazivača na svoj način: strpao ga je u zatvor. Da bi ironija bila veća, İmamoğlu, oštri kritičar korupcije Erdoğanova režima, uhićen je zbog optužbi – za korupciju i pranje novca. Prema sultanovu običaju, uhićeno je još stotinjak viđenijih podupiratelja istanbulskoga gradonačelnika i njegova političkoga koncepta republikanske, politički liberalnije Turske.
‘Uvezani‘ svi vanjski akteri
Uhićenja političkih protivnika izazvala su prosvjede u turskim gradovima, navodno najmasovnije u posljednjih desetak godina. No zapadni svijet, koji bi još prije samo godinu dana to nedvosmisleno osudio i prijetio sankcijama, ovoga puta odgovorio je – masovnom šutnjom. Ili, u najboljem slučaju, konstatacijom da to baš nije lijepo i demokratski. Geopolitički interesi s kojima je računao Erdoğan pokazali su se ovoga puta mnogo jačom kartom od demokratskih standarda na koje je igrao İmamoğlu. Erdoğan je još jednom prepoznao trenutak, potvrdivši na otvorenoj političkoj sceni svoju moć i važnost Turske u procesu stvaranju nove geopolitičke arhitekture Europe i Bliskog istoka koji otvara prostor za obnovu starih imperija u novim oblicima. Idealno za provedbu Erdoğanove doktrine neoosmanizma, pa i za ostvarenje njegova neoosmanskog sna: obnove utjecaja nekadašnjega Osmanskog Carstva.
Prije nego što je krenuo u obračun s unutarnjim političkim protivnicima, Erdoğan je u svoju neoosmansku strategiju ‘uvezao‘ sve važnije vanjske aktere. Turska ima najvažniju sporednu ulogu u pokušaju velikoga američko-ruskog dogovora o novoj sigurnosnoj arhitekturi Europe, uključujući i razgovore o rusko-ukrajinskome miru kao i o novoj državnoj arhitekturi Bliskog istoka. Nije nevažno što je nekoliko dana prije uhićenja predsjedničkog izazivača İmamoğlua Erdoğan vodio dug telefonski razgovor s američkim predsjednikom Trumpom, koji je Bijela kuća označila kao ‘transformativan‘, a nakon kojega Turska očekuje ukidanje ograničenja na vojnu suradnju koja im je zbog demokratskih deficita nametnula Bidenova administracija. Erdoğan je Americi osobito važan zbog utjecaja u Siriji u kojoj kontrolira novu vlast uspostavljenu nakon pada Asadova režima, koja se sve više pokazuje kao radikalno islamistička. Čini to prema prokušanom receptu: najprije pomogne islamističkom prevratu i uspostavi vlasti, a zatim je prema potrebi nadzire. No Erdoğanove neoosmanske ambicije na Bliskom istoku mnogo su šire od Sirije.
Ucijenjena Europa
Pozivajući se na ‘povijesno pravo‘, ponudio se, između ostalog, da preuzme Gazu, a voli podsjetiti i na to da je Jeruzalem nekoć bio dio Osmanskog Carstva. Europu drži ucijenjenu svojim nadzorom nad priljevom migranata u Europu. Osim toga, obećao je sudjelovanje turske vojske u eventualnim mirovnim postrojbama europske ‘koalicije voljnih‘ u Ukrajini. Nema ta koalicija realne izglede da ikad postane djelatna. Ali i zbog nje EU je blag prema Erdoğanu. Erdoğan, dakako, ima i specifičan interes povratka Balkana u neoosmansku sferu i uspješno ga ostvaruje. Ozbiljan problem, kako za Hrvatsku tako i za Hrvate u BiH, kao i za cijelu državnu arhitekturu zapadnoga Balkana, može nastati bude li u novome poretku to područje ponovno prepušteno snažnijem ruskom i turskom utjecaju. Erdoğanov utjecaj u migrantskim predgrađima zapadnoeuropskih gradova Europa bi mogla tek upoznati.
Nije, doduše, sultan bez problema: Turska prolazi duboku ekonomsku krizu uz visoku inflaciju. To bi bio problem za svakoga zapadnog vođu. Ali diktatori koji nude povijesne snove i krizu mogu pretvoriti u dodatnu motivaciju za ostvarenje tog sna. Europa je u prošla dva desetljeća neoosmanizam ignorirala. Jer se smatrala superiornom. Bude li samo o njoj ovisilo, sigurno će ga i ubuduće ignorirati. Jer se osjeća nemoćnom.