U prvom dijelu Liderove konferencije Žene u biznisu, u razgovoru jedan na jedan sa Romanom Matanovac Vučković, izvanrednom profesoricom na Katedri za građansko pravo Pravnog fakulteta i predsjednicom Hrvatskog glazbenog zavoda na primjeru iz prve ruke posjetitelji su mogli čuti kako se životne nedaće mogu premostiti i preusmjeriti u životne prilike. Naime, Matanovac Vučković ima zavidan životopis i u glazbenoj i u akademskoj i u pravnoj karijeri, savjetnica je ministrice Nine Obuljen Koržinek i voditeljica Radne skupine za izradu Zakona o autorskom pravu i srodnim pravima. Još je i prva žena na čelu Hrvatskog glazbenog zavoda te dobitnica nagrade „Žena godine“ za 2021.
Ispričala je svoju zanimljivu životnu priču koja je imala nekoliko prekretnica i tekla kroz dva kolosijeka. Prva je bila ozljeda ruke na postdiplomskom studiju, zbog koje je kao 25-ogodišnja djevojka morala prekinuti svoju profesionalnu glazbenu karijeru.
- Nisam si dopustila da me obuzme strah i nelagoda već sam se okrenula onome što je imalo perspektivu. Srećom paralelno sam studirala pravo, ali se odlučila za smjer koji je povezan sa umjetnošću i kulturom. Posvetila sam se intelektualnom vlasništvu. Na prvu se umjetnost i pravo čine nespojivima, ali su zapravo u harmoniji. Glazba mi je dala širinu u pravu – istaknula je Matanovac Vučković. O iskustvu pri izradi Zakona o autorskom pravu, istaknula je da joj je to bio veliki izazov, s obzirom da je bila sama među 60 predstavnika raznih interesnih skupina.
- Bilo mi je važno usuditi se stati iza tog područja jer je tematika nova i u njoj su se javljale velike tenzije iz raznih dijelova kulturne i umjetničke industrije. Kreativna industrija čini između četiri i pet posto u BDP-a i zapošljava sedam posto radnog stanovništva. Uglavnom se radi o mikropoduzetnicima, među kojima je puno žena. To nisu visoko profitabilne djelatnosti, ali su održive. U kreativnom poduzetništvu posluje se po nekim drukčiji pravilima, ispred profitabilnosti je javni interes koji najčešće uz sebe nosi gubitak – objasnila je Matanovac Vučković. Ono na što je posebno ponosna je što je uspjela osmisliti pravni model kakav ne postoji u drugim zemljama u medijskoj industriji, a to je obveza kolektivnog ostvarivanje prava nakladnika pri suprotstavljanju i u pregovorima sa tehnološkim divovima, da kao jedno tijelo djeluju u pregovorima. Treća faza je njezina funkcija predsjednice Hrvatskog glazbenog zavoda, na koju je 2018. došla kao prva žena u povijesti i to ne baš u bajnoj situaciji.
- Bio mi je smješan taj stereotip, da se, kad je najgore, zove žena. Trenutak kad su me zamolili da preuzmem funkciju, bio najgori mogući u novijoj povijest HGZ-a jer je račun bio ispražnjen, a poslovanje bez perspektive. No odluku sam donijela u par minuta jer sam imala sliku kako izaći iz krize te u godinu dana uspjela prebaciti negativan trend poslovanja u pozitivan i organizacijski i financijski posložiti poslovanje – ispričala je Matanovac Vučković. A onda je došao potres koji je oštetio zgradu. Matanovac Vučković nije gubila vrijeme već okupila ljude privržene instituciji i pomoću donacija vratila HGZ na svoje noge, čime je do sada najdalje nakon potresa došla u obnovi kulturne baštine i zaslužila nagradu Žena godine.
Na okruglom stolu pod nazivom Muško-ženski svijet: Je li ravnopravnost otišla u krajnost? čuli smo različite stavove žena koje dolaze iz raznih životnih i poslovnih sfera, a neke od njih su već godinama uključene u inicijative za ravnopravnost spolova.
Tako se neke slažu, a neke ne, sa obveznim kvotama za žene na upravljačkim pozicijama.
- Podržavam kvote jer su se dosadašnja sva rješenja pokazala neuspješnima. To je stav i Europske komisije i korporacija razvijenih zapadnih zemalja EU. Međutim kvote su dobile negativan predznak, žene koje već jesu na pozicijama ne bi se voljele naći u kvoti jer žele biti na pozicijama zbog svojih sposobnosti. Možda bi pametnije bilo da, po uzoru na UN, govorimo o ciljevima – smatra Diana Kobas Dešković iz tvrtke Spona Code.
Anita Lacmanović iz SAP Hrvatske smatra da se previše bavimo statistikom i kvotama te da igra brojki ne rješavamo problem. Da žene u sebi imaju neki kod kojeg treba mijenjati. – Na naše oglase za zapošljavanje u IT industriji od 50 prijava samo su tri do četiri ženske. Dobra smo kompanija, nudimo puno i ne razumijem tu samokritičnost . To je je ogroman problem kojeg treba mijenjati i otvoreno o njemu pričati – smatra Lacmanović. Njezin stav je da se u temama o rodnoj ravnoprovnosti previše ulazi u ekstreme, a zanemaruje ono što je važno. – U SAP-u imamo 35 posto zaposlenih žena i intenzitvno globalno i lokalno radimo na tome da ih privučemo više. A ono što će ih privući jesu mogućnosti poput smjenskog rada ili vrtića na poslu – zaključuje Lacmanović.
Monika Mikac iz QEV Technologiesa, tvrtke iz automobilske, odnosno muške industrije, ima isto iskustvo s prijavama žena na oglase za posao no zalaže se za to da u upravama tvrtki sjedi ljepši spol jer žene daju dobru ravnotežu drukčijim načinom razmišljanja. - Ne bih inzistirala na kvotama jer bi se na taj način žene mogle navesti da rade posao za koje možda nisu kompetentne, ali jesam za balans na upravljačkim pozicijama – istaknula je Mikac.
Istaknula je jednu važnu činjenicu koja je zapravo sveprisutna, a to je da su žene puno manje sklone rizicima i teško se odlučuju na borbu za svoju poziciju.
- Od deset muškaraca, devet će tražiti povišicu, a možda će ih tri nju i zaslužiti. Od deset žena, možda će dvije pokucati na vrata i tražiti povišicu. Zašto muškarci misle da to zaslužuju, a žene ne? Možda misle da će zbog toga dobiti otkaz. Smatram da ih treba potaknuti da se izbore za svoja prava, treba ih ohrabriti – istaknula je Mikac.
Kobas Dešković se također slaže da žene ne znaju pregovarati za svoje plaće.
- Nominalno su plaće jednake, ali problem je u tome što žene sa više znanja rade na nižim pozicijama. U tvrtkama postoje dodatni elementi osim plaće: bonusi, stimulacije, automobili, edukacije i kod takvih nagrada muški dobivaju više – smatra Kobas Dešković.
Spomenula je i trend 'diskriminacije druge generacije', odnosno nevidljive diskriminacije, kada se o sudbini žena odlučuje iza zatvorenih vrata.
Anamarija Vuić, psihologinja iz agencije Señor ispričala je svoja iskustva iz kampanje Nije u redu, čiji je cilj bio osvještavanje rodne neravnopravnosti. Kampanja je krenula s vanjskim plakatima koje su nosile razne intrigantne poruke, poput ' Nek se posvete obitelji, a ne karijeri'. – Preko 80 posto ljudi je mislilo da se poruka odnosi na žene. U ravnopravnom društvu ne bi bilo važno je li u fokusu muškarac ili žena. Dakle, na nesvjesnoj razini imamo predrasude – zaključuje Vuić.