Piše: Tomislav Vuić
Zemljom u kojoj živi sto milijuna stanovnika u prosjeku starih 24 godine vladaju bogate obitelji, vojska i nepotizam, zbog čega se već 150 milijuna ljudi iselilo diljem svijeta. BDP raste šest posto na godinu, ali nedovoljno da se iskorijeni siromaštvo
Na Filipine me odveo posao, želio sam vidjeti kako Oradian iz Zagreba posluje na tržištu gdje na njegovu 'core' bankarskom sustavu u oblaku radi pedesetak ruralnih banaka i institucija za mikrofinanciranje s ukupno tri milijuna klijenata i kakvo je uopće filipinsko bankarstvo. No želio sam vidjeti i kako izgleda zemlja s više nepotizma od Hrvatske. Prvi je dojam da je Hrvatska mnogo ljepše mjesto za život, ali s lošijom perspektivom, unatoč korupciji i nepotizmu na Filipinima. Pravosuđe, nažalost, nisam stigao proučavati.
Filipini su zemlja u kojoj živi sto miljuna stanovnika u prosjeku starih 24 godine, službeni je jezik engleski, BDP već desetak godina raste po šest posto, a pijesak na plažama bijele je boje. Njima vladaju bogate obitelji, vojska i nepotizam, a 150 milijuna ljudi iselilo se diljem svijeta. Jer, unatoč rastu BDP-a razlike među stanovništvom su goleme, posebno između grada i ruralnih sredina.
Promet – posebna priča
Jedan od glavnih projekata vlade oživljavanja je otoka, na kojima, kažu, nema ništa osim poljoprivrede i nešto turizma. Želja je i depopulacija prenapučene Manile, jednog od najgušće naseljenih urbanih konglomerata na zemlji s dvanaest milijuna stanovnika. Gorostasni neboderi izmjenjuju se s elegantnim katnicama s uređenim vrtovima, kolibama i potleušicama. Ali to je i vrlo živ grad u kojem je promet posebna priča. Svi koji se ondje nađu i žure na kakav sastanak, moraju se naoružati strpljenjem. Brzina vožnje u vrijeme najjače gužve, između pet i jedanaest sati poslijepodne, jedva je pet kilometara na sat, a gradske su udaljenosti velike u tom golemom ljudskom mravinjaku. Nije nikakvo čudi da Manila nosi neslavnu titulu grada s najgorim prometom na svijetu.
Kredit iz helikoptera
Industrijska proizvodnja u zemlji raste, kao i elektronika, automobilska industrija, a važno je i rudarstvo. No infrastruktura je generalno loša. Poljoprivrede ima u svim dijelovima zemlje, najviše na nerazvijenijem jugu i vrlo je zaostala pa se ljudi iseljavaju, u Manilu ili izvan zemlje, čak i u Hrvatsku. Prema nekim statistikama 150 milijuna Filipinaca živi u inozemstvu i šalje novac kući, više od deset milijardi dolara na godinu.
Koliki je nesrazmjer između razvijenijih i posve nerazvijenih dijelova ove zemlje govori i podatak da dobar dio ljudi u nekim dijelovima Filipina nema osobnu iskaznicu, a na neka se mjesta novac odobren kreditom dostavlja helikopterom koji ga spušta iz zraka u vrećama. Kada idu u redovnu mjesečnu naplatu u ruralnim dijelovima svaki put i slikaju klijenta. Ipak dojam je da kombinacija velikih brojeva i još većeg potencijala stvara drugačiju energiju, životniji, pragmatičniji pristup, čak i kod bankara.
Vojska i turizam
Prekrasnih plaža s bijelim pijeskom, palmi i drugih prirodnih preduvjeta za turizam ima u izobilju. Ipak, njegov udio u društvenom proizvodu nije velik kao kod nas, iznosi oko sedam posto. Možda zato što više proizvode, a možda i zato što na sve strane zaštitari s pištoljima i sačmaricama i policija s dugim cijevima i psima pretražuju automobile pred luksuznim hotelima, što nije dobra preporuka za odluku da se na Filipinima provede godišnji odmor.
Detektori metala su na svim malo boljim mjestima, uključivši šoping-centre. Moja su iskustva dobra, ljudi su srdačni, susretljivi i pristojni, od turističkih vozača bicikla s prikolicom do bankara. Dosta je kriminala, a i prostitucije za izrazito katoličku zemlju u kojoj muzeji izgledaju kao crkve.
U Manili je mnogo manje kulturnih spomenika nego što bi se očekivalo od grada koji je stoljećima bio jedan od najvećih svjetskih centara trgovine. Španjolski su kolonizatori ostavili dubok trag i ostali u boljem sjećanju, možda i zbog proteka vremena, nego Amerikanci ili Japanci. Svaki je kolonizator pobio po nekoliko stotina tisuća Filipinaca. Ipak, američka je kultura najvidljivija, službeni jezici su engleski i jedan od dvjestotinjak lokalnih jezika, a budući da se često u govoru miješaju, tako se dio konverzacije vodi na filipinu, a dio na engleskom.
A hrana slatka...
Lokalna hrana ima dosta šećera i masne svinjetine, lošija je nego u drugim azijskim zemljama. Moj filipinski kulinarski favorit se zove gising gising, mahune i mljevena svinjetina u kokosovu mlijeku s čilijem, lukom, češnjakom i bagoongom. Mnogo je dobrih azijskih restorana, jeo sam u meni dosad najboljem, ali definitivno ne i najskupljem japanskom, doručkovao svaki drugi dan ljuti korejski bokki.
U solidnom restorančiću Pizzeria Mozza & Mercato vlasnik Turčin, koji izgleda kao Talijan, konobare lovi po sali jer osobno mora pogledati kako je aranžiran svaki tanjur prije nego što dođe gostu na stol. Cijene su više nego u Tajlandu, ali niže nego u Hrvatskoj. U kvartovskom kafiću na cappuccinu barist radi prekrasne zmajeve, srca i medvjede kakve nisam nigdje video. Lokalno je pivo dobro, lijepo osvježava na uobičajenih tridesetak stupnjeva, a postoji i light verzija s normalnom razinom alkohola i samo sto kalorija. Mogu se naći i odlična internacionalna vina.