Kristina Jelić jedna je od onih, vjerojatno brojnih žena, kojoj je poslodavac uručio otkaz dok je bila u drugom stanju. Ovo nije priča o pravdi, o pravu ili o tome koliko je Kristini bilo teško. Ovo je priča o tome kako je uspjela.
Po struci grafička inženjerka, po zvanju školovana kozmetičarka, Kristina Jelić svoju je poslovnu sreću pronašla uz pomoć poticaja za samozapošljavanje.
Nakon završetka više škole za grafičkog inženjera, Kristina nije, uz sav trud, uspjela pronaći posao. Da ne sjedi besposlena doma završila je tečaj za make-up artista kod Borisa Čavline i počela šminkati žene za razne prigode.
- Kroz taj poslić upoznala sam svoju šeficu koja je u meni prepoznala ono nešto – da ljudima nanosim i bol i ugodu – i ponudila mi da radim za nju u kozmetičkom salonu.
Tada je krenuo Kristinin put u kozmetičke vode. Paralelno s poslom školovala se za kozmetičarku.
Sve je bilo u redu do 2011. godine i Kristinine druge trudnoće kada je naprasno dobila otkaz još za vrijeme porodiljnog dopusta. U potpunom šoku, s dvoje male djece, ostala je doma i brinula se o obitelji, pomalo razočarana u ljude i bez samopouzdanja zavukla se u kuću. U tom se periodu počela rađati zamisao da otvori svoj salon.
Ali put od želje do njenog ostvarenja nije tako jednostavan. U međuvremenu je Kristina dobila posao ali plaće su kasnile, a s vremenom i prestale stizati. Zatim se zaredalo još par poslova, ali sve na pola radnog vremena i za malu plaću koja ne dolazi.Nakon godina borbe, otkaza, neisplaćenih plaća, posla na pola radnog vremena, Kristina je završila na burzi sa sve jačom željom da napokon bude sama sebi šefica i otvori svoj kozmetički salon.
- Uz bezuvjetnu podršku mog predivnog muža i dviju djevojčica, ali i dobrih vila koje su mi prišapnule informacije o EU fondovima i poticajima koji se daju preko HZZ-a osobama koje žele pokrenuti posao, krenula sam u proces ostvarenja svog sna.
I tako je uronila u more papirologije u kojem je plivala s osmijehom na licu jer je znala što ju na kraju čeka – otvaranje vlastitog salona.
Od trenutka Kristinine prijave na Zavod za zapošljavanje do otvaranja salona prošlo je oko tri mjeseca. Sada posluje već devet mjeseci i može reći da je na uzlaznoj putanji – redovito podmiruje troškove, a ako tako nastavi s vremenom će nekoga i zaposliti.- Zadovoljna sam, trudim se i volim svoj posao. Ima dana kada je puno posla, ima i dana kada ga je manje. Ali barem znam da sam pokušala i da živim svoj san.