Glazbeni katalozi jednih od najvećih glazbenika 20. stoljeća – Boba Dylana, Stevie Nicks, Brucea Springsteena i Davida Bowieja – nedavno su prodani za višemilijunske iznose. No, i mlađi glazbenici i tekstopisci poput Calvina Harrisa, Jacka Antonoffa i Marka Ronsona također su nedavno prodali dijelove svojih glazbenih kataloga.
Sony Music Entertainment tako je odnedavno vlasnik kolekcija pjesama i tekstova Brucea Springsteena, za što se špekulira da je plaćeno više od pola milijarde dolara, dok je Warner Music Group kupio glazbeni katalog Davida Bowieja za najmanje 250 milijuna dolara. Još u prosincu 2020. godine Bob Dylan je prepustio svoju glazbenu kolekciju Universal Musicu za 300 milijuna dolara, a otprilike u isto vrijeme svoj je glazbeni katalog prodala i Stevie Nicks, i to Primary Waveu za 100 milijuna dolara. Čini se da svjedočimo procvatu akvizicija na autorska prava od pisanja glazbe i pjesama. Stručnjaci za procjenu vrijednosti glazbene industrije pokušali su doznati koji se razlozi kriju iza odluka o prodaji vlastitih autorskih prava.
Prilika u streamingu
Naime, svjetske glazbene turneje donedavno su bile najunosniji aspekt glazbene industrije. S dolaskom pandemije koronavirusa gotovo su svi koncerti, turneje i gaže otkazani, pa su se autorska prava pokazala održljivijima i nadasve profitabilnijima.
Kako piše britanski časopis New Statesman, ljudi slušaju više glazbe nego ikad prije, povećavajući time njezinu vrijednost. Taj je trend također potaknut streamanjem glazbe na streaming platformama poput Spotifyja, Deezera i Apple Musica. Iako su se streaming servisi u početku koristili za slušanje najnovijih hitova, u posljednje dvije godine na njima su se sve više počeli slušati i stari hitovi poznatih izvođača, osobito pjesme izdane prije 2000-ih godina. Želje i preferencije slušatelja prate i radijske stanice koje također favoriziraju stare klasike u svom eteru. A budući da vlasnici izdavačkih prava pjesama zarađuju određenu svotu svaki put kad se one puste, bilo da se radi o streaming platformama, radiju, televiziji, filmovima ili reklamama, i investitori su počeli pratiti tu situaciju sa zanimanjem. Najdraži su im 'bezvremenski' glazbenici čija se glazba dosljedno sluša desetljećima.
Instant profit
Postavlja se pitanje pobjeđuju li glazbenici ili gube u prodaji autorskih prava? Postoji određeni strah da će se time izgubiti naslijeđe umjetnika, odnosno ono za što su se zalagali, njihovi moralni temelji. Nositelj prava neke pjesme može ju, primjerice, zbog profita licencirati za kojekakve reklame ili političke kampanje s kojima se umjetnik možda ne slaže. Međutim, kupnja autorskih prava dogovorena je uvjetima kojima se takvi događaji nastoje izbjeći. S druge strane, iako prodaja autorskih prava za glazbenike znači prestanak primanja tantijema, ipak im osigurava trenutačnu, instant zaradu.
Glazbenici, dakle, u ovoj igri nipošto ne gube jer su zauvijek vezani za svoj rad. Drugim riječima, mogu prodati određena prava na imovinu nekom drugom, ali njihovo će se ime zauvijek vezati za njihovu glazbu. Uz to, prodaja autorskih prava ne zabranjuje izvođaču javno izvođenje vlastitih pjesama ili objavljivanje novih pjesama za koje posjeduje autorska prava.