Kašnjenje i nepristojno ponašanje su, bez sumnje, dva sigurna načina za diskvalifikaciju na razgovoru za posao. No, postoje i suptilniji razlozi zbog kojih bi poslodavci mogli ime kandidata izbrisati s liste potencijalnih zaposlenika. Kako je istražio Fast Company, neke posve uobičajene rečenice koje kandidati izgovaraju, ponekad s najboljom namjerom ili jer im zvuče benigno, pa čak i korisno, mogle bi navesti poslodavca da posumnja u to jesu li oni doista osobe koje žele vidjeti u svom timu. Točnije, izdvojili su šest rečenica koje nipošto ne biste trebali izgovarati na razgovoru za posao:
1. Nisam mogao podnijeti bivšu kompaniju.
Iskustva rada u bivšoj kompaniji, ma koliko ona god bila doista loša, ne bi se smjela dijeliti ni s kim tko ne upada u registar – obitelj i prijatelji. Posebno ne s potencijalnim poslodavcem. Kukanjem i prokazivanjem nećete skupiti bodove kod voditelja intervjua. O bivšim kolegama i poslodavcima ne biste smjeli loše pričati, a niti ih omalovažavati, jer će osoba koja ispituje steći dojam da biste takvo što mogli pričati o njemu, odnosno o kompaniji u koju se planirate zaposliti.
2. Napravit ću bilo što.
Iako biste mogli pomisliti da je ova velikodušna izjava dokaz vaše posvećenosti i spremnosti da obavite posao, ona zapravo ostavlja dojam da ste – očajni. Naime, razgovor za posao nije prilika da pokažete koliko ste zagriženi već da ste, upravo vi, prava osoba za određeni posao. Umjesto da kažete da ste spremni napraviti bilo što, radije pričajte o tome što doista jeste napravili te što biste htjeli raditi, pa makar nemate prethodnog iskustva.
3. Ja sam visoko-motiviran, brzo učim i posjedujem liderske vještine.
Ova rečenica sjajno zvuči u teoriji, ali zapravo je prilično šuplja i ne govori ni o čemu. Zapravo, ukazuje na nedostatak autentičnosti, a velike su šanse da su voditelji intervjua to već stoput čuli. Ako ipak to odlučite izgovoriti, izjavu potkrijepite konkretnim primjerima rješavanja problema, dogovaranja suradnje ili upravljanja sukobima. Navedite što ste učinili, kako ste to učinili i zašto je to pridonijelo pozitivnom ishodu.
4. Ne, ne znam kako se to radi.
Nitko ne očekuje od vas da znate sve o poslu ili poziciji na koji aplicirate, ali postoji dobar i loš način da to i izrazite. Reći – Ne, ja ne znam kako se to radi, ne govori samo o tome da doista ne znate već se tako ostavlja dojam da niste to ni spremni naučiti. Recimo, ako vas pitaju jeste li radili s određenim softverom, trebali biste govoriti o tome da ste, primjerice, radili sa sličnim te da vam to znanje može pomoći da savladate i novi.
5. Čime se točno bavi vaša kompanija?
Osim što na razgovoru za posao nema mjesta za ovo, nema ni za pitanja na koje ste sami mogli pronaći odgovor istražujući dostupne kanale (primjerice, Internet). Dakle, ako tražite informacije koje su javne i lako dostupne, otkrivate da niste napravili domaću zadaću i uopće niste istražili kompaniju u kojoj želite radite. Ukoliko ipak želite postaviti pitanja, uključite u njih poznate informacije te tako potvrdite da ste zainteresirani za oni što ona doista radi. Primjerice, ako se kompanija bavi malim i srednjim poduzećima, pitajte, recimo: 'Znam da radite za male i srednje biznise, a jeste li možda razmišljali o…'
6. Želim XY plaću.
Naravno, plaća je prilično važna stavka u donošenju odluke o tome hoćete li određeni posao prihvatiti ili ne. No, zahtijevanje točno određenog iznosa i to u prvim fazama intervjua, potencijalni poslodavac bi mogao doživjeti prepotentnim i prilično drskim. Umjesto da odmah bubnete cifru bez koje 'ne ustajete iz kreveta', pokušajte ostaviti dojam da ste fleksibilni, ali i svjesni svojih kvaliteta. Ukoliko vas pitaju koliku plaću očekujete, osim procjene vlastitog iskustva i znanja, istražite prosjek u industriji.