U počecima interneta prva stvar koju su IT-ovci, inženjeri ili kako bismo već nazvali te male bogove zaslužne za stvaranje virtualnog svijeta, napravili jest da su osigurali znatiželjnom narodu da preko World Wide Weba komunicira i širi svoju mrežu poznanstava, ali i poveća vjerojatnost da će pod a) s nekim završiti u krevetu, stvarnom ili virtualnom i pod b) upoznati srodnu dušu. Internet je upravo zbog interaktivne prirode postao sjajna platforma za zadovoljavanje jedne od temeljnih ljudskih potreba, potrebe za ljubavlju i/ili razmnožavanjem. Budući da potražnja definira ponudu, najednom su niknule mnoge online stranice koje su postale toliko popularne da su čak i Hrvati, mahom tradicionalisti, otvarali svoje profile na Iskrici i sličnim mrežama. Istinabog, te stranice za upoznavanje iz nekog su razloga negativno utjecale na imidž pojedinca, pa bi se većina u potragu za svojom polovicom uputila tek u kasnim noćnim satima ili obitelji i prijateljima tajila da uopće posjeduje profil, misleći valjda da će tako ispasti nedovoljno ‘kul‘ ili sposobnima da uspostavi fizički kontakt punim imenom i prezimenom, a ne skrivajući se iza virtualnih nadimaka poput Macan ili Zvončica. Poznajem čak pet parova, od kojih su tri završila pred oltarom, a koji su se upoznali putem Iskrice. Samo su rijetkima rekli pravu istinu o svom upoznavanju, a ostalima su pričali bajke o susretu na kros-utrkama ili sudbonosnoj čagi u noćnom klubu. No Iskrica nije potpirivala ljubavne plamene u srcima domaćih korisnika. Čak se i pomama za inozemnim inačicama ispuhala nakon nekoliko godina. Pozornost virtualnih surfera privukle su društvene mreže koje su dijelom preuzele ulogu servisa za upoznavanje seksualnih ili životnih partnera. Međutim, ako je suditi prema trendovima sa Zapada, stranice/aplikacije poput OKCupida ili Tindera (posebno njega) zaslužne su za novi val virtualnog ‘mečmejkerstva‘.
Tinderevolucija
Popularnost tih novijih verzija Iskrice svijet je podijelila u dva klana: jedan koji proklinje takav način upoznavanja jer ubija ljubav i narod pretvara u kukavice te drugi koji je i dalje uvjeren da su odnosi na takvim platformama imitacija stvarnog života i da služe tome da Marku olakšaju put do Milice. Tinder je trenutačno najpopularnija aplikacija na svijetu za to jer s nevjerojatnom, čak brutalnom lakoćom spaja parove. Registrirani korisnici za potencijalne se partnere odlučuju klizanjem prsta po ekranu pametnog telefona (engl. swipe). ‘Svajpaju‘ li ulijevo, to znači da im se korisnik ne sviđa; s korisnikom čiju su fotografiju ‘svajpali‘ udesno rado bi izašli, popili piće ili ga odvukli u krevet. Ako taj korisnik također ‘svajpa‘ udesno, Tinder ih spoji, odnosno može početi njihovo dopisivanje. O tome koliko se korisnicima svidio taj prilično pragmatični način potrage za partnerima, svjedoči statistika: svaki se dan ‘svajpa‘ nevjerojatnih 1,5 milijardi puta i od 2012. do danas spojeno je gotovo 11 milijardi parova. Aplikacija ima više od 50 milijuna korisnika, a 40 posto dolazi ih iz SAD-a. Desetak milijuna aktivno je svakog dana, a gotovo 80 posto pripada generaciji milenijaca (rođeni od početka osamdesetih do novog milenija). Unatoč toj praktičnoj prirodi Tindera i tome što se sviđa velikom dijelu korisnika jer se ne osjećaju odbijenima (aplikacija ih obavijesti samo ako i druga strana pokaže interes, ‘svajpa‘ udesno), neki Homo sapiensi jednostavno ga preziru. Preziru cijelu tu 2,4 milijarde dolara vrijednu industriju ‘online datinga‘ jer je, prema njihovu mišljenju, lišena svake ljudskosti i topline, ljudska bića svodi na fotografiju u divovskoj bazi podataka.
Apokalipsa odnosa
Tako je, primjerice, Vanity Fair izdao članak u kojemu Tinder krivi za apokalipsu starih dobrih spojeva i, naravno, svega onoga što im prethodi. Kako je to slikovito opisao, ‘dok se otapaju polarne kape, a na Zemlji prijeti šesto masovno izumiranje vrsta, neviđeni se fenomen, gotovo istrebljenje, događa i u seksu i odnosima‘. Prema njemu, klasični će spojevi zbog online aplikacija u ljudskim životima biti prisutni koliko i dinosauri. Kako bi opravdao tu tezu, časopis navodi izjavu znanstvenika iz Insituta Kinsey Justina Garcije koji je istraživao spolnost i reprodukciju da je u tijeku velika transformacija ljudskih odnosa. Prva se dogodila prije 10 do 15 tisuća godina kad je ljudska populacija minimizirala migracije i počela se kućiti na ograničenome geografskom području. Tada je stvoren koncept braka kao svojevrsni ugovor između muškarca i žene koji od tog trenutka dijele imovinu i skrb nad potomcima. Druga faza u razvoju ljudskih odnosa, tvrdi Garcia, događa se upravo sada, u vrijeme procvata interneta. Sve do prije nekoliko godina ljudi su partnere upoznavali neposredno ili s pomoću prijatelja ili obitelji. Naravno, to se događa i dalje, ali sve više ulogu posrednika preuzima internet pa, zapravo, pojedinac ne mora imati drugi socijalni kontakt da bi upoznao partnera, dovoljni su mu pametni telefon ili računalo i internetska veza. No evolucija u partnerskim odnosima ne događa se samo zbog novih platformi na kojima se narod upoznaje nego i zbog toga što te nove platforme sa sobom nose nove načine komunikacije; transformiraju sadržaj koji izmjenjuju partneri, bilo oni homoseksualni ili heteroseksualni,. Dakle, mijenja se ponašanje, a i stajalište koje pojedinac ima o, recimo, ševi bez šlica, sintagmi koju je u svijet popularne kulture uvela književnica Erica Jong. Sugovornici Vanity Faira bez zadrške su govorili o tome kako je današnja komunikacija neusporediva s onom od prije samo deset godina, a kamoli s viktorijanskim romantičnim pismenim udvaranjima. Preciznije, muškarac će ženi bez ikakve zadrške i fige u džepu poslati poruku: ‘Hoćemo se ševiti?‘ i na jedno ‘ne‘ samo prijeći na novoga komada koji se krije iza nekoga slikovitog, vrckavog nadimka i fotošopirane slike.
Izgled presudan za ljubav
Naime, ponuda potencijalnih partnera sada se već broji u stotinama milijuna duša, zato nije neki ‘bed‘ dobiti odbijenicu od cure ili muškarca koji na platformi nije radi seksa, nego potrage za stabilnim partnerom, da ne kažemo srodnom dušom. Na internetu, jednostavno, postoji toliko silan izbor, pa i nada da će jednom neki ‘match‘ biti uspješan. Nažalost, veći izbor često nije dobra stvar. Prema profesoru psihologije i autoru knjige ‘Paradoks izbora‘ Barryju Schwartzu, ljudi se mogu podijeliti u dvije skupine: one koji se zadovoljavaju dovoljno dobrim (‘satisficers‘) i one koji u svemu traže najbolje (‘maximizers‘). Ta mogućnost izbora narod pretvara u potonju skupinu bez obzira na to bira li sendvič ili osobu s kojom će provesti ostatak života. Ako vam to zvuči apstraktno, pokušajte se sjetiti zašto uopće stalno isprobavate, ne znam, novi omekšivač za rublje ako ga je onaj stari sasvim pristojno osvježavao. Uvijek, ali uvijek mora postojati nešto bolje. Ili barem tako mislite. Kad je riječ o vezama ili, u ovom slučaju, potrazi za online partnerom, koji su zaista izloženi i na dohvatu kao bilo koji proizvod u trgovini, korisnik će biti sklon pretražiti cijelu ponudu, odbiti zadovoljiti se dovoljno dobrim te će tragati za najboljim. To najbolje često je idealna slika o partnerima koji, složit ćete se, zapravo ne postoje (jednostavno, ljudi su). Zanimljivu je stvar iznio i magazin Time, odnosno komičar Aziz Ansari koji je prije godinu dana napisao vrlo zgodan esej o suvremenoj ljubavi. Istraživanje, ali i iskustvo agencije koja se bavi sklapanjem veza na osnovi specifičnih zahtjeva klijenata, pokazalo je da opis osobe kakvu traže vrlo često nije odgovarao opisu one za koju su doista zainteresirani. Osoba za koju su zainteresirani vrlo je često bila – privlačna. Ma koliko to frivolno zvučalo, sve bi se na kraju svelo na to je li partner dovoljno lijep (prema osobnim kriterijima) da bi se s njim uopće stupilo u kontakt. Znanstvenica u programu popularnog astrofizičara i popularizatora znanosti Neila deGrassea Tysona izjavila je (tijekom komentiranja fenomena Tindera) kako je upravo taj faktor, privlačnost, znak da su neki ljudski nagoni potpuno isti kao i prije desetak tisuća, ako ne i stotina tisuća godina. Špiljski je čovjek, baš kao i današnji hipster, potencijalnu partnericu za udvaranje odabrao na temelju fizičkog izgleda.
Mudri tragači
Teza da su špiljski i moderni muškarac (ili žena) privučeni najprije ljepotom partnerice, a tek onda ostalim kvalitetama, naizgled je u suprotnosti s izjavom znanstvenika Garcie o evoluciji u ljudskim odnosima. Ljudski su nagoni, odnosno okidači, ostali potpuno isti, ali internet je sigurno promijenio način komunikacije, seksualno oslobodio narod (više nikakav problem nije izjaviti da je netko negdje samo radi seksa), ali u isto je vrijeme jedinke zbližio koliko i udaljio, unesrećio koliko i usrećio. Da, zvuči apsolutno paradoksalno, ali tako je. Naime, da bi bili sretni, u životu, ljubavi ili čemu god, ljudima te silne aplikacije mogu pomoći. O tome svjedoči stotine tisuća brakova sklopljenih s pomoću Tindera, Iskrice ili čega god. Da bi se to dogodilo, ljudi moraju znati loše strane tehnologije i onoga što im ona čini a da toga nisu ni svjesni. Tu sad u priču ulazi paradoks izbora koji nas pretvara u svijet koji nije ni s čim zadovoljan i zapravo ne vidi da bi ga najviše mogle usrećiti naizgled vrlo prosječne stvari (ili ljudi). Ti mudri tragatelji za ljubavlju koji su svjesni zamki u koje njihovo biće može upasti i koje će ih otuđiti, osamiti i učiniti nezadovoljnima zaista mogu izvući dobro iz online servisa za ‘dejtanje‘. Šteta je samo što je takvih jako malo.