Na naslovnici prvog broja Lidera bilo je ŠEST mladih menadžerskih lavova koji su, 15 godina kasnije, uspješni domaći i svjetski biznismeni.
Marinko Benić, Zoran Bogdanović, Marin Pucar, Tomislav Radoš, Kristian Šustar i Grigor Vidmar, prema projekcijama head huntera, do 2015. godine bit će na čelnim pozicijama najvećih i najznačajnijih hrvatskih kompanija, zbog čega su već sada na vrhu liste najpoželjnijih mladih menadžera.
Prije deset godina, 1995., prve godine u kojoj je hrvatski biznis počeo funkcionirati u mirnodopskim uvjetima, Marin Pucar (35) dovršavao je fakultet i profesionalno igrao nogomet. Marinko Benić (35) se nakon posla u maloj informatičkoj tvrtki na razvoju softvera ukrcao na prekooceanski brod kao asistent stroja, Tomislav Radoš (34) završavao je fakultet, a ljeti zarađivao džeparac radeći na utovaru i istovaru kamiona. Grigor Vidmar (33) se nakon završenog fakulteta zaposlio na Ekonomskom institutu u Zagrebu. Zoran Bogdanović (33) te je godine karijeru započeo u revizorskoj kompaniji Artur Andersen, Kristian Šustar (32) je pak, kao recepcionar hotela Bonavia, dočekivao goste.
Danas, u različitim gospodarskim sektorima imaju odgovorne menadžerske pozicije. Upravo su u ovim mladim ljudima head hunteri prepoznali lidere hrvatskog biznisa čije će vrijeme doći u sljedećih deset godina. Naravno, takvih igrača, kao što kažu, ima još, jer ta se generacija već pokazala uspješnom.
Svaki od njih ima svoju priču o uspjehu, a najviše ih povezuje pripadnost prvoj novoj generaciji hrvatskih menadžera koja je karijere započela nakon rata, a fakultetsko obrazovanje stjecala u uvjetima kapitalizma u nastanku. Iako su im priče različite, nastavak karijere mogao bi im biti zajednički, na tržištu Europske unije.
Identifikacija s kompanijom 'Biti na pravom mjestu u pravo vrijeme i upoznati prave ljude', neosporno je bila odskočna krilatica mladog naraštaja sposobnih i obrazovanih ljudi na početku karijere sredinom devedesetih. Oni sada rade u prosjeku deset sati dnevno, nerijetko i vikendom, a većina ih dolazi iz financijskog sektora. Dva tjedna godišnjeg odmora dosta im je i previše. Pristupačni su i, suprotno vjerovanju da su ozbiljni ljudi jer rade ozbiljan posao, skloni su šali i ležernom razgovoru. U pravilu ih ne zanima politika, imaju jasno mišljenje o političkim procesima u državi, ali nisu skloni političkom angažmanu, posebice ne onom u izvršnoj vlasti. Spretni su u reakcijama na provokacije i nikada u priči o svojim uspjesima ne koriste zamjenicu 'ja' nego 'mi', djelujući kao kompanija ili tim.
No upravo su oni pojedinci koje je tim izbacio i zato priznaju da im ambicija ne nedostaje. Uglavnom su dobri diplomati, neki više, neki manje nervozni, a vrlo im je bitno da kompanije za koje rade što bolje prezentiraju. Iako ih prema projekcijama head huntera očekuje pozicija broja jedan kompanije u kojoj su uposleni, ili u nekoj drugoj, pozicija je ono čemu neposredno ne teže.
Bilo bi naivno vjerovati da im nije važna, ali ona nije motivirajući faktor zbog kojega poslu posvećuju najveći dio dana. Žele unaprijediti i tvrtku i sebe, a pozicija je tek posljedica koja se temelji na rezultatu. Kao takvi, možda su i najveća prijetnja sadašnjim šefovima, a ako ih ovi i ne doživljavaju kao prijetnju, možda su učenici koji će nadmašiti učitelje. Dvojica među njima su se prije 35. godine života našla na čelu kompanija, njihov je cilj održivi razvoj tvrtke, a iako su broj jedan u svojim kompanijama, ne doživljavaju sadašnju poziciju kao vrhunac karijere. U njihovim pričama ističe se još jedna zanimljivost: mjesto događanja izgubilo je važnost, a mobilnost u izgradnji karijere postala je pravilo. Za Lider govore o položaju mlade generacije menadžera na hrvatskoj poslovnoj sceni.
Stariji menadžeri objektivna prijetnja
Od recepcionara Bonavije, Riječanin Kristian Šustar napredovao je do člana Uprave Jadranskih Luksuznih Hotela, radi u Dubrovniku, a zadužen je za operativno vođenje pet hotela grupacije. Prepreke koje stoje pred mladim menadžerima Šustar dijeli na objektivne i subjektivne:
- Većina je mladih ljudi osobno odgovorna jer prepreke sami stvaraju. Nažalost, dobar dio mladih ljudi razmišlja o menadžerskim pozicijama odmah nakon školovanja. Oni koji tako razmišljaju osobno su odgovorni za prepreke u karijeri, jer nisu svjesni vlastitih nedostataka. Kad se zaposle nisu zainteresirani za daljnje obučavanje, nego isključivo za stjecanje formalnih pozicija - kaže Šustar, objašnjavajući da unutar ekonomskog procesa ovakav stav vodi jačanju nesigurnosti osobe te nakon toga snažnih obrambenih mehanizama, što pak dovodi do frustracija, a istodobno stvara loš imidž ne samo osobe pojedinačno nego se loše odražava i na background, na sociološke aspekte, obrazovnu instituciju i ostalo. Objektivne prepreke, prema Šustarovim riječima, mladima znaju postavljati i menadžeri starije generacije koji u kvalitetnim mladim kadrovima vide prijetnju vlastitu položaju.
Od presudne je važnosti, prema Šustaru, ulaganje u samoedukaciju i korištenje svih edukacijskih resursa koje sustav nudi mladim menadžerima. Njegova je generacija, kao što kaže, u trajnom usponu i sve se više prepoznaju kao lideri, a prednost im je pojava tržišne ekonomije, privatnih vlasnika i zdrave konkurencije te razvoj novih tehnologija.
Promišljen početak karijere
Zaposliti se na početku karijere u revizorskoj kompaniji za Zorana Bogdanovića bio je vrlo promišljen potez. Dvije godine u reviziji bile su mu neprocjenjivo iskustvo, jer je radeći za prvu stranu revizorsku kompaniju u Hrvatskoj bio u prilici upoznati financijsku unutrašnjost brojnih kompanija, što mu je pomoglo u izboru budućeg zaposlenja. U Coca-Cola Beverages Hrvatska uposlio se 1996., u trenutku velikih promjena u kompaniji, na mjestu šefa Računovodstva, a sa 26 godina postao je najmlađi financijski direktor. Posljednjih godinu dana na funkciji je predsjednika Uprave kompanije. Prednost svoje generacije vidi u činjenici da mladi menadžeri ne nose povijesno nasljeđe bivšeg sistema.
- Svi koji su uspjeli mogu to zahvaliti isključivo rezultatima - kaže Bogdanović. Do čelne je pozicije došao vrlo rano, ali, kao što kaže, prošla su vremena dugog zadržavanja na jednoj funkciji, pa radilo se i o samom vrhu.
- U uvjetima modernog poslovanja nema dugog ostajanja, jer se nakon nekog vremena prirodno javlja zasićenje i gubitak kreativnosti. Ciklusi promjene su tri, šest ili sedam godina, i mislim da se više neće događati da jedan čovjek vodi kompaniju 20 ili 25 godina - uvjeren je Bogdanović. Kao primjer navodi korporaciju Coca-Cola, u kojoj je u svim kompanijama u posljednjih pet godina došlo do promjena na vrhu. Takva praksa, smatra Bogdanović, mladima daje velike šanse za napredovanje.
Kao najbolji student svoje generacije na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu, Grigor Vidmar kaže da ga na rad uvijek motivira radoznalost. Za sebe tvrdi da je primjer menadžera koji je napredak u karijeri ostvario prelaženjem iz kompanije u kompaniju da bi danas bio na funkciji člana Uprave za financije i administraciju tvornice ambalaže Dunapack.
- Iskreno ne vjerujem da danas mladi menadžeri u Hrvatskoj imaju bitno veće poslovne prepreke nego što su ih imali njihovi prethodnici - kaže Vid-mar dodajući da objektivnu prepreku vidi u budućnosti. Njegovoj je generaciji obrazovni sustav omogućio da izbor karijere u pravilu bude osobna odluka pojedinca.
- Nažalost, obrazovanje će se pretvoriti u luksuzni proizvod, a usko specializirano znanje u poslovnom svijetu predstavljat će značajnu investiciju za mlade ljude - kaže Vidmar. Prema njegovu iskustvu, mladima je danas podjednako lako probiti sekao i prije deset godina, a ključno je prepoznati 'pravu utakmicu'. Važno je prepoznati propulzivne industrije s pravim potencijalom za rast, naglašava.
- Ono što je sredinom 90-ih bilo bankarstvo, sutra će biti eBusiness usluge, neprofitni sektor. Prije deset godina stvarala se generacija financijskih menadžera, jer je tržište pokazalo potrebu za njima. Smatram da će u sljedećim godinama funkcionalne kompetencije kao, primjerice, marketing ili supply chain menadžment imati daleko veći razvojni potencijal – kaže Vidmar zaključujući da će upravo ove funkcije biti rasadnici top menadžmenta u Hrvatskoj, jednako kao što je to bio slučaj s financijama u devedesetima.
Godine nisu važne
Na početku karijere Tomislava Radoša privlačio je rad na fakultetu, no zaključio je da se od nečega pak mora živjeti, pa se zaposlio u Zagrebačkoj banci gdje je, kao što kaže, u pet godina akumulirao iskustvo od 15 godina. Financije su bile njegova prva ljubav, a nakon što je u ZABA-i prošao kroz funkcije kreditnog analitičara za pravne osobe, upravljanja rizikom i dvije godine radio na operativnim poslovima u svim preuzimanjima te banke, postalo mu je, kaže, malo dosadno.
- Bilo je teže motivirati se po povratku u bankarsku svakodnevicu kad su se akcije ZABAe smirile - kaže Radoš. U AutoZubak došao je na funkciju financijskog direktora sasvim slučajno.
- Bilo je ljeto 2001. i bio sam sâm u Zagrebu. Učinilo mi se da posao za mene više ne predstavlja izazov, a doznao sam da AutoZubak traži novog financijskog direktora. U prvom razgovoru moja i Zubakova stajališta poklopila su se, što je urodilo izvrsnom poslovnom suradnjom - kaže Radoš koji je dvije godine kasnije svog poslodavca zamijenio na mjestu predsjednika Uprave AutoZubaka. Prema njegovu mišljenju i ocjeni, u 90 posto slučajeva za napredovanje u karijeri godine nisu važne:
- Samo u 10 posto slučajeva stariji imaju više mogućnosti za napredovanje s obzirom na sociološke i kulturološke aspekte. Iako je izabrao privatni sektor, Radoš nije odustao od znanosti te trenutačno završava doktorsku dizertaciju na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U znanstvenom radu istražuje povezanost implementacije strategije i uspješnosti poslovanja hrvatskih poduzeća. Uz njegovu generaciju često se veže pojam 'izgubljene generacije' s obzirom na njihov položaj u vrijeme rata u Hrvatskoj. Radoš je početkom devedesetih bio među posljednjim ročnicima bivše vojske, a 91. je uspio iz nje otići.
- Napustivši vojsku otišao sam na studij, ali neosporno je da me ratno traumatično iskustvo naučilo brzom donošenju odluka. Čini mi se da je moja generacija relativno dobro prošla i iz svega izašla jača. Više sam zabrinut za one pet godina mlađe od nas - zaključuje Radoš.
Kako postavljati pitanja
U Hrvatskoj kao i bilo gdje na svijetu ne treba čekati da vam netko osigura sve preduvjete, otvori vrata i pokaže put. Treba uočiti priliku i izabrati najbolje, mišljenje je Marinka Benića, Dubrovčanina koji danas živi u Zagrebu, a uposlen je u Varaždinu na funkciji člana Uprave VABA banke zaduženog za financije.
- U školama nas uče kako rješavati zadatke, a trebali bi više pozornosti posvetiti tome kako postavljati pitanja, prepoznavati zadatke i identificirati probleme - kaže Benić, kojega smatraju najboljim učenikom bivšeg direktora Dubrovačke banke u kojoj je i počeo karijeru. Takvu ocjenu on drži istinitom kad je riječ o uočavanju važnosti dobre organizacije, sagledavanju cjelovite poslovne slike i odnosa te kontinuiranom procjenjivanju okruženja. Profesionalno teži dinamičnim sustavima i izazovima i kaže da je sasvim različit osjećaj raditi u sistemu, a sasvim drugo stvarati sistem. Zato mu trenutačno odgovara posao u VABA-i koja se među malim bankama ističe brzim rastom.
- Najveća prepreka mojoj generaciji proizašla je iz ukupnih društvenih odnosa, a ne samo iz konkretnih zapreka u gospodarstvu. Pouke i lekcije koje smo stjecali u razdoblju tranzicije i rata, nisu pogodovale razvoju radnih navika, etičkih standarda i ambicija - kaže Benić dodajući da je tada bio vrlo važan izbor prvoga radnog mjesta, jer nisu bitni samo veličina i ugled kuće u kojoj se počinje karijera nego i to kako tvrtka upravlja ljudskim resursima. U privatnom sektoru Benić smatra da je njegova generacija na ključnim pozicijama dosta dobro zastupljena, ali da u javnom sektoru nedostaje mladih ljudi na čelnim pozicijama. Smatra da mladi u hrvatskom gospodarstvu imaju velike mogućnosti za izgradnju karijere, a to obrazlaže i pomalo pjesnički: - Zamislite da živite u zemlji u kojoj su već sve ceste sagrađene, sva polja obrađena, u kojoj za svaku nišu imate pristojnu konkurenciju!
Ako padnete na prvoj stepenici, pad morate pretvoriti u novi izazov, jer u protivnom nećete uspjeti, tvrdi Marin Pucar, direktor Sektora prodaje tržišta Hrvatske Podravke d.d., inače Zadranin s adresom u Zagrebu i radnim mjestom u Koprivnici.
Nogometaš koji nije uspio u nogometu iz tog je sporta, tvrdi, ponio vrijednosti timskog igrača, vrlo važnih za uspjeh u poslu. Za svoju generaciju Pucar kaže da mladi ljudi koji su upisali fakultet i završili ga, a nakon toga željeli napraviti karijeru, nisu imali mnogo izbora. Morali su se, kaže, otisnuti u menadžerske vode.
- Okolnosti sredinom devedesetih, kad smo započinjali karijeru, nisu bile sklone poduzetništvu. U takve pothvate upuštali su se samo oni koji su otprije imali poslovno zaleđe, i to uglavnom stariji. Neki među njima koji su u tome uspjeli, izgradili su velike kompanije i paralelno bili vlasnici i menadžeri. Moja generacija počela je od dna, a menadžerskim poslovima dorasli smo upravo u vrijeme kad se menadžeri/vlasnici sve više povlače u vlasništvo, što je zapravo otvorilo dobre mogućnosti mladima - iznosi Pucar svoje razmišljanje na temu njegove generacije u poslovnim vodama.
Neprocjenjiva vrijednost mentora Iako vjeruje da je poslovica: Bolje loš original nego dobra kopija vrlo istinita, Pucar kaže da su dobri mentori za mlade menadžere od neprocjenjive vrijednosti.
- Pojedinci stečeno znanje čuvaju kao svoju komparativnu prednost, ali to je dugoročno loše za kompaniju - kaže Pucar dodajući da učitelji nisu uvijek nužno stariji kolege, nego se i od mlađih može mnogo toga naučiti. Danas ljudi, prema njegovu mišljenju, prije dobivaju šansu, a na poslovnoj je sceni stasala cijela generacija uspješnih ljudi.
Među perspektivnim mladim menadžerima u hrvatskom gospodarstvu spominju se i Tomislav Lazarić, član Uprave PBZa, zatim Hrvoje Bujanović, predsjednik Uprave PBZ-investa, kao i Pierre Matek, predsjednik Uprave Društva za upravljanje investicijskim fondovima ZABE, Hrvoje Patajac, šef Kontrolinga Tvornice duhana Rovinj, te Hrvoje Prkačin, predsjednik Uprave tvrtke Europlakat-Proreklam.
U traženoj dobnoj skupini od 30 do 35 godina, uz istodobno obnašanje dužnosti člana Uprave ili jednako odgovorne funkcije, - head hunteri nisu našli nijednu ženu, što već možda ukazuje na neke druge probleme kad je riječ o napretku u karijeri u hrvatskom gospodarstvu.