Lider je početkom veljače objavio tekst o Nacrtu prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku. U tom smo tekstu konstatirali da se ubrzanje sudskih postupaka, usprkos takvoj namjeri predloženih izmjena i dopuna Zakona o parničnom postupku, neće ostvariti za najmanje pet do šest godina, ako ne i više. To znači da je uspjeh ovih izmjena i dopuna Zakona upitan. Naime, da bi to bilo ostvarivo, osim što se trebaju propisati rokovi za suce, potrebno je napraviti još mnogo dodatnih koraka, primjerice sasvim napustiti papirnatu formu sudskih spisa i uvesti integralni elektronički spis. Toga, međutim, nema još ni u projekcijama daljnjih pravosudnih reformi.
U pripremi teme razgovarali smo sa stručnjacima i analitičarima koji prate stanje u pravosuđu. S obzirom da je tema izazvala zanimanje javnosti, a njihovi odgovori nisu u cijelosti bili objavljeni u tiskanom izdanju zbog ograničenog prostora, objavit ćemo ih u sljedećih nekoliko dana. Danas objavljujemo cjelovit odgovor Damira Kontreca, predsjednika Građanskog odjela Vrhovnog suda.
Što mislite o promjenama i hoće li ispuniti cilj ubrzanja sudskih postupaka?
- Prije svega čini mi se da česte promjene zakona, a posebice procesnih zakona, nisu dobra za sudsku praksu, pa čak mogu reći da i pridonose duljem trajanju samih postupaka. U Hrvatskoj je na djelu tzv. zakonodavni optimizam, pa kada se neka rješenja nakon nekog vremena pokažu neučinkovitim, tada se u pravilu suci krive za dugotrajnost sudskih postupaka. Zakon o parničnom postupku je u zadnjih desetak godina imao velike Novele 2011., 2013., 2019., te je za očekivati da će se donijeti i Novela 2022., dakle temeljni procesni zakon se mijenja sve dvije-tri godine, a u tom razdoblju se ne stigne uskladiti sudska praksa, niti predmeti po redovnom tijeku ne dođu pred Vrhovni sud Republike Hrvatske.
Neke predložene promjene sasvim sigurno idu u pravcu modernizacije i digitalizacije cijelog parničnog postupka. No, primjerice namjera uvođenja tonskog snimanja rasprava u parničnom postupku zahtijeva velika ulaganja u sve sudove i to na svim nivoima, ali i strankama treba omogućiti da koriste tonske snimke, pogotovo ako neće biti prijepisa zapisnika. Uvođenje takve novine zahtijeva dugotrajnu pripremu, pripremu odvjetnika, državnog odvjetništva, ali samih stranaka, pa sasvim sigurno neće pokazati rezultate u skoro vrijeme.
S druge strane raspravu na daljinu treba detaljno urediti, pri čemu je to značajno lakše provesti na trgovačkim sudovima gdje se vode sporovi između pravnih osoba i gdje su u pravilu zastupnici stranaka odvjetnici , ali se postavlja pitanje kako će se to provesti u klasičnom parničnom postupku, gdje se često pojavljuju stranke bez odvjetnika, stranke koje nemaju tehničkih mogućnosti sudjelovati u raspravi na daljinu. Tu treba voditi računa o pravu stranaka na pristup sudu.
Uvođenje plana upravljanja postupkom predstavlja daljnje opterećenje prvostupanjskih sudaca, iako isti već sada, kada vode prethodni postupak, u rješenju kojim zaključuju prethodni postupak navode koje će sve dokaze provesti na glavnoj raspravi. Stoga nije potpuno jasno kako će to doprinijeti ubrzanju sudskih postupaka.
Posebno je problematično uvođenje instruktivnih rokova u kojim bi se predmeti, na svim stupnjevima sudovanja, trebalo dovršiti. Naime, već i sada u nekim odredbama ZPP propisani su instruktivni rokovi, primjerice kod radnih sporova, a što nije dovelo do velikog ubrzanja postupanja u radnim sporovima. S druge strane, ako sudac ostvari rezultate koji su mu propisani Okvirnim mjerilima za rad sudaca, a nije uspio riješiti sve predmete u propisanim instruktivnim rokovima, neće se moći govoriti o neurednom obnašanju sudačke dužnosti.
Moram napomenuti da je Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske stavio primjedbe na predloženi Nacrt još krajem prosinca 2021., nakon što smo predloženi tekst dobili na prethodno mišljenje od strane Ministarstva pravosuđa i uprave. U ime Vrhovnog suda u radnoj grupi za izradu Nacrta prijedloga izmjena i dopuna ZPP sudjelovao je sudac Dragan Katić, pri čemu niti pravna teorija nije zadovoljna s nekim predloženim rješenjima.
Stoga zasada nisam u mogućnosti procijeniti hoće li predložene i eventualno izglasane promjene Zakona o parničnom postupku u Saboru zaista i dovesti do ubrzanja parničnih postupaka.
Koje biste promjene predložili kako bi Zakon bio efikasniji?
- Čini mi se da je prvo pitanje na koje odgovor mora dati država zbog čega su sudovi zatrpati s nekom vrstom građanskih postupaka. Primjerice nakon uvođenja jednostavnog stečaja potrošača sudovi su zaprimili više od 100.000 predmeta jednostavnog stečaja potrošača.
Sada su prvostupanjski sudovi koji vode radne sporove zatrpani predmeti radi ostvarenja materijalnih potraživanja radnika iz javnih i državnih službi, primjerice medicinskog osoblja, iako je Vrhovni sud donio odluke u kojima je zauzeo pravno shvaćanje o spornim pitanjima.
Druga velika grupa predmeta na prvostupanjskim sudovima su sporovi radi CHF kredita, gdje se čeka odluka Suda Europske unije i nakon što ta odluka bude donesena svi ti predmeti će se moći riješiti.
Dakle prvo pitanje je kako smanjiti potrebu da se u građanskim sporovima traži zaštita pred sudom, pri čemu podržavam predložene izmjene koje se tiču tzv. oglednog postupka, postupka o kojem pred prvostupanjskim sudovima pojavljuje veći broj istovrsnih predmeta, predmeta u kojima se pojavljuje isto sporno pravno pitanje.
Na kraju čini se da bi kod predloženih izmjena trebalo više čuti stajalište struke, kako praktičara, tako i teoretičara.
Mišljenja sam da će odredba Okvirnih mjerila koja odgovarajuće vrednuje predmete u kojima postupak dulje traje, tzv. stare predmete, dovesti do bržeg završetka tih postupaka.
Drugo je pitanje načina na koji se obračunavaju troškovi postupka, posebice načina da se troškovi zastupanja dosuđuju prema poduzetim radnjama. Vjerujem da je i odvjetnicima kao punomoćnicima stranaka bitno da se postupka završi što prije, ali to nije samo pitanje izmjene pravila parničnog postupka.
Cilj izmjena i dopuna ZPP-a je osuvremenjivanje parničnog postupka u cjelini, a to se ogleda i u sprječavanju pojave 'odluka iznenađenja', odnosno odluka preinačenih po žalbi na temelju nove pravne ocjene spora koja je bitno različita od pravne ocjene o kojoj se u postupku raspravljalo i koju savjesna i brižljiva stranka nije mogla razumno predvidjeti. Pitanje je sljedeće: možete li na nekom manjem primjeru objasniti tu situaciju 'odluka iznenađenja' i kako bi se ona mogla spriječiti?
- 'Odluka iznenađenja' je i za mene novost. Naime, u praksi se događa da prvostupanjski sud da određenu pravnu ocjenu spora, u tom smislu se predlažu i provode dokaze, a da drugostupanjski sud promijeni ocjenu spora. Primjerice prvostupanjski sud cijeni da se radi o sporu radi stjecanja bez osnove, u tom smislu provodi i dokaze, a drugostupanjski sud zaključi da se ne radi o sporu radi stjecanja bez osnove, već u sporu radi naknade štete.
Sada se predlaže da će u tom slučaju drugostupanjski sud pozvati stranke da se o tome izjasne, da se glede toga mogu iznijeti nove činjenice i novi dokazi. Meni se čini da bi se „odluka iznenađenja“ mogla spriječiti time da drugostupanjski sud u tom slučaju održi raspravu, provede eventualno nove dokaze, naravno nakon što se da mogućnost stranci da se o tome izjasni.
Uvodi se i nezakonit dokaz kao institut koji je kao potreba parničnog postupka problematizirana već dugi niz godina. Da li je to dobro rješenje?
- Uvođenje nezakonitog dokaza je potrebno, pri čemu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda iznijeto shvaćanje da bi bilo dobro kada bi se zakonski definirao nezakoniti dokaz, odnosno da bi se uveli standardi po kojima će sud procijeniti je li neki dokaz zakonit ili ne. Ako ostane sadašnje rješenje tek će sudska praksa morati definirati što se smatra nezakonitim dokazom u parničnom postupku. Koliko se mogu sada prisjetiti mislim da smo u radnim sporovima cijenili je li snimanje radnika za vrijeme rada zakoniti ili nezakoniti dokaza, odnosno u kojoj je situaciji to zakonito, a kada ne.
U cilju unificiranja i pojednostavljenja revizijskog postupka izmijenjene su odredbe o revizijskom postupku. Prema novom uređenju revizijski postupak se uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije, čime je dokinut raniji paralelizam između podnošenja prijedloga za dopuštenje revizije i podnošenja revizije iz razloga predviđenih člankom 382.a. Ovim se izmjenama nastojalo istaknuti primarnu svrhu revizije, a to je odlučivanje o pravnom pitanju važnom za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava u sudskoj praksi. Što mislite o tome?
- Ustavno i konvencijsko pravo je pravo na žalbu kao redovni pravni lijek. Podržavam prijedlog novog uređenja revizijskog postupka, da se revizijski postupak uvijek pokreće prijedlogom za dopuštenje revizije, a da Vrhovni sud nakon toga cijeni koje je to pitanje važno za odluku u pojedinačnom predmetu, a koje je ujedno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, odnosno za razvoj prava u sudskoj praksi. Posebno napominjem da je Vrhovni sud u razdoblju od 1. 9.2019. do danas dopustio podnošenje revizije u oko 17-18 % podnesenih prijedloga. Nominalno to predstavlja više od 1000 predmeta u kojima je dopuštena revizija.
Kao predsjedniku Građanskog odjela Vrhovnog suda mi je cilj da Vrhovni sud godišnje zauzme 100-200 pravnih shvaćanja, a koja su važna za jedinstvenu primjenu prava, ali koja su važna za razvoj prava kroz sudsku praksu. Mislim da tom smislu imamo dobar primjer u Republici Sloveniji, čiji model smo preuzeli u Hrvatskoj. Trenutno se rade napori da sva pravna shvaćanja zauzeta u revizijama koje su dopuštene budu objavljene i dostupne svima na stranici Vrhovnog suda.
Ovdje je vrlo bitno da što više odluka drugostupanjskih sudova bude dostupna strankama, jer se upravo kroz te odluke može vidjeti postoji li različita sudska praksa i ima li potrebe za intervenciju Vrhovnog suda. U tom smislu Centar sudske prakse Vrhovnog suda traži od drugostupanjski sudova da povećaju broj sudskih odluka koje su javno dostupne, s ciljem da se što prije postigne da sve odluke drugostupanjskih sudova budu javno dostupne.
Posljednjom novelom ZPP-a iz 2019. uveden je institut oglednog postupka radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava. S ciljem poticanja češćeg korištenja ovog instituta, kao posebno važnog za ujednačavanje sudske prakse, redefiniran je dio odredbi na način da se taj postupak može pokrenuti, kako na prijedlog suda, tako i na prijedlog stranaka i umješača. Pojednostavljen je i postupak povodom samog prijedloga za pokretanje oglednog postupka te je proširen sastav vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske koji odlučuje u oglednom postupku u svrhu zauzimanja usuglašenijeg stava te osiguravanja veće pravne snage te odluke. Kakav je vaš stav o tome?
- Vrhovni sud Republike Hrvatske je od 2019. do danas zaprimio tri prijedloga za pokretanje oglednog postupka. U praksi se vidjelo da je taj postupak podnormiran, pa podržavam predložene izmjene. Posebno mi se tom smislu čini dobro rješenje da je proširen krug mogućih predlagatelja, ali i činjenica da je proširen sastav vijeća Vrhovnog suda Republike Hrvatske koje dopušta pokretanje tog postupka, te kasnije donosi i odluku. Cilj uvođenja oglednog postupka je bio da se u neku ruku prevenira veliki broj potencijalnih predmeta pred drugostupanjskim, odnosno Vrhovnim sudom, zbog mogućnosti da o nekom pitanju drugostupanjski sudovi imaju različito pravno shvaćanje. Ranije se znalo dogoditi da su zaposlenici tužili poslodavca za neko pravo iz kolektivnog ugovora, primjerice isplatu Božićnice, i da je zbog vrijednosti predmeta spora spor završen za drugostupanjskom sudu bez ikakve mogućnosti da intervenira Vrhovni sud (ranije u sporu male vrijednosti je bila dopuštena samo revizija po dopuštenju drugostupanjskog suda). Prema predloženim izmjenama prošireno Vijeće Vrhovnog suda (13 sudaca) bi odlučio o spornom pitanju i na taj način bi se došlo do pravnog shvaćanja koje bi onda primjenjivali nižestupanjski sudovi ili bi primjerice u sporovima s državom Državno odvjetništvo moglo krenuti u zaključivanje nagodbi. Na taj način bi se smanjili kako troškovi postupka, ali bi se i ubrzalo rješavanje većeg broja predmeta i to sasvim sigurno može pridonijeti bržem rješavanju parnica.