Procjenjujemo da samo na temelju postizanja samodostatnosti u pojedinim poljoprivrednim sektorima možemo rasti osam milijardi kuna, a uz podizanje konkurentnosti izvozom hrane možemo ostvariti šest milijardi kuna prihoda
Svjetska banka upravo piše, po narudžbi Ministarstva poljoprivrede, poljoprivrednu strategiju za Hrvatsku, no mnogi se pitaju zašto. Denis Matijević, vlasnik Smartera, konzultantske tvrtke specijalizirane za poljoprivredno-prehrambeni sektor, kaže da je to pljuska hrvatskoj znanosti i struci.
Naime, upravo je Smarter napisao strategiju za hrvatsku poljoprivredu i okupio tim od četrdesetak stručnjaka za njezinu provedbu, primjerice Zvjezdanu Blažić, na neki način operativnu voditeljicu projekta, zatim predsjednika Hrvatske voćarske zajednice i jednog od najozbiljnijih voćara Branimira Markotu, profesora Ivu Grgića s Agronomskog fakulteta u Zagrebu, predsjednika Zajednice udruga povrćara Hrvoja Gregurića… Matijević veli da su surađivali s nizom institucija, udruga i gospodarstvenika, od malih poljoprivrednika do tvrtki. Uključili su sve relevantne čimbenike iz poljoprivrede i uvjeren je da bi se Smarterovi prijedlozi vrlo brzo mogli ostvariti s ekonomskog, socijalnog i najviše demografskog aspekta razvoja 'jer je poljoprivreda vezana uz ruralne krajeve koji su, ovakvi, već srednjoročno neodrživi'.
Sa stručnjacima ste pripremili dokument 'Strategija poljoprivredne proizvodnje Hrvatske do 2030.' Možemo li išta unaprijediti?
– Hrvatska za razvoj poljoprivrede ima sve potrebne resurse: kvalitetnu zemlju, dobru klimu, raznolikost regija i jedan od najvažnijih – ljude, te može, prema našoj procjeni, za deset godina povećati vrijednost poljoprivredne proizvodnje na trideset milijardi kuna. Tu je vrijednost ostvarivala još prije dvadeset godina, no uoči ulaska u EU ona je pala na 22 milijarde kuna, a sad je otprilike 17 milijardi kuna unatoč znatnim ulaganjima u poljoprivredu u proteklom razdoblju.
Što je, prema vašemu mišljenju, uzrok pada proizvodnje?
– Nedostatak dugoročne vizije i jasne strategije koja bi odredila ciljeve i prioritete razvoja održive poljoprivredne proizvodnje u Hrvatskoj, a onda tomu prilagodila sve mjere i intervencije potrebne za ostvarenje ciljeva. Analizirao sam stanje u poljoprivredi, razgovarao o tome s mnogo relevantnih sugovornika, i to od stručnjaka, svojih poslovnih partnera pa do ljudi zaposlenih u državnoj administraciji. Sâm sam sudjelovao na nizu javnih rasprava, konferencija i seminara održanih na tu temu. No jedno je razgovarati ovako za stolom kao nas dvojica, a drugo je napisati što bismo doista trebali učiniti i stati iza toga. Zato sam odlučio preuzeti inicijativu te u to uključio znanost, struku i gospodarstvenike, u koje se, naravno, ubrajaju i poljoprivredni proizvođači, kako bi smo sami pokušali osmislitii prijedlog strategije koji bi odgovorio na potrebe osiguranja održivog rasta hrvatske poljoprivrede. Nadalje, za poljoprivredu kao izrazito sporu obrtajnu djelatnost važan je kontinuitet politike, ona se ne smije mijenjati u svakome mandatu jer to proizvodit samo kaos. Za potrebe projekta osnovali smo Smarter, specijaliziranu konzultantsku tvrtku za poljoprivredno-prehrambeni sektor.
Što sadržava taj dokument?
– Hrvatska ima realni tržišni prostor za podizanje domaće poljoprivredne proizvodnje: s jedne strane, put za ostvarenje toga zadovoljavanje je potreba domaćeg tržišta hrane jer nismo u stanju zadovoljiti njegove potrebe za većinom proizvoda i veliki smo uvoznici, a s druge strane, hrvatska poljoprivreda ima nekoliko proizvoda koji su već brend i imaju velike izvozne potencijale, što bi trebalo iskoristiti. Procjenjujemo da samo na temelju postizanja samodostatnosti u pojedinim poljoprivrednim sektorima možemo rasti osam milijardi kuna, a uz podizanje konkurentnosti izvozom hrane možemo ostvariti šest milijardi kuna prihoda. Tu prije svega mislimo na izvoz mesa junadi, tzv. baby beefa, izvoz neretvanske mandarine, soje, sojinih prerađevina i slično.
Možete li nam konkretno reći barem dio, da nam bude jasnije što dokument sadržava?
– Hrvatska je samodostatna u proizvodnji svinja 46 posto, no nema razloga da sa svojim potencijalom proizvodnje vlastite stočne hrane, koju sad izvozi u obliku osnovnih žitarica i soje, a ne proizvoda veće dodane vrijednosti, ne proizvede barem sedamdeset posto vlastitih potreba u potrošnji mesa svinjetine. To znači da bi godišnju proizvodnju trebalo dignuti na 1,75 milijuna svinja, za što čak imamo i prazne farme, dakle nisu uvijek potrebna velika ulaganja. Hrvatska se mora jasno odrediti prema tom cilju, donijeti mjere potpora proizvođačima te, što je još važnije, stalnim praćenjem rezultata intervenirati u svakom trenutku kad se dogodi poremećaj u proizvodnji, što je karakteristično za taj sektor. Taj strateški cilj još je važniji jer se veže uz najjaču prehrambenu industriju u Hrvatskoj, mesnu, što znači da se kroz vertikalni lanac ukupno podiže dodana vrijednost proizvodnje. I ta politika ne može biti ograničena na jedan mandat.
A što je, naprimjer, s voćarstvom?
– U pojedinim sektorima kao što je voćarstvo nisu potrebne velike investicije. Npr. nešto treba uložiti u sanaciju starih nasada jabuka, ali u tome relativno brzo možemo postići rezultate. U tom je sektoru mnogo važnije intervenirati u povezivanje proizvođača, stvarati infrastrukturu za brži i lakši izlazak na tržište te se povezivati s integratorima proizvodnje koji i malim proizvođačima mogu pomoći da brže i lakše organiziraju proizvodnju i da dođu do tržišta.
Kakva bi trebala biti proizvodnja mlijeka?
– Moramo poštovati svoje ciljeve i regionalizaciju. Hrvatska sa svojim potencijalima i rezultatima u prošlosti ne bi smjela dopustiti da u proizvodnji mlijeka ne bude samodostatna. Potvrda za to jest također cilj svake države Europske unije koja nastoji biti samodostatna u tom sektoru. Istina, mljekarstvo je najkompleksnija poljoprivredna djelatnost, ali i djelatnost s najvećim dodatnim učincima na ukupnu poljoprivredu, odnosno podizanje dodane vrijednosti. Naša strategija razlikuje intenzivnu i ekstenzivnu proizvodnju mlijeka ovisno o prirodnim uvjetima u pojedinim hrvatskim regijama.
Možete li navesti primjer?
– Područje istočno od Zagreba, Bjelovarsko-bilogorska, Virovitičko-podravska županija te cijela Slavonija imaju uvjete za intenzivnu proizvodnju mlijeka. Ondje treba poticati ulaganje u farme optimalne veličine, od osamdeset do sto krava. One se trebaju baviti uzgojem i tovom junadi te tako proizvodnjom mesa i mlijeka optimirati svoj rezultat, odnosno manje će biti osjetljive na volatilnost cijena mlijeka. Za provedbu strategije koju smo osmislili treba uložiti u razvoj genetike domaćeg simentalca jer smo nekritičkim uvozom nedvojbeno najbolje mliječne pasmine holstein zaboravili da telad holsteina nije mesna i da u slučaju bilo kakvog poremećaja cijena mlijeka ili pada proizvodnosti ta telad ne može nadoknaditi gubitke na cijeni mlijeka. Hrvatska brdsko-planinska područja pak trebaju imati ekstenzivnu proizvodnju, organiziranu na prirodan način i na manjim gospodarstvima jer tako potičemo ljude da ostanu ondje živjeti. Posebnim potporama na tim područjima treba pomoći u stvaranju gotovog proizvoda, sireva, što će omogućiti podizanje dodane vrijednosti u proizvodnji.
Što podrazumijevate pod regionalizacijom?
– To je jedna od ključnih točaka 'Strategije poljoprivredne proizvodnje'. Kao primjer već sam naveo ekstenzivnu proizvodnju koja je moguća u pojedinim sektorima i područjima. To znači da ne možemo jednako tretirati proizvodnju mlijeka u Slavoniji i brdsko-planinskom području. Sad imamo jednake kriterije za sve regije. Primjerice, proizvođači u Lici ne zadovoljavaju ih, ali na temelju koeficijenta nerazvijenosti na natječajima ostvaruju dodatne bodove. To ne bi smjelo biti tako. Mlijeko u Lici ne možemo prodati Dukatu jer nije konkurentno i za to je potreban poseban program poticaja, a ne jednak onom u Slavoniji. Austrijanci, Francuzi i Švicarci našli su dobar model, imaju posebne sireve iz brdskih područja koje potiču i plasiraju na svjetska tržišta. Regionalizacija je jedna od ključnih točaka u stvaranju strategije jer njome možemo odrediti što, koliko i gdje možemo proizvoditi. To može biti i temelj za JLS-ove koji mogu usmjeriti dio svojih potpora u pojedine proizvodnje.
Možete li procijeniti koliko bismo trebali uložiti da bismo povećali vrijednost proizvoda za deset milijardi kuna?
– Agencija za plaćanja u poljoprivredi isplatila je lani 5,6 milijardi kuna raznih poticaja. Tolika je potpora sasvim dovoljna, samo taj novac treba bolje rasporediti i kontrolirati njegovu upotrebu. Da bismo to postigli, moramo postići konsenzus četiriju ključnih dionika: politike, odnosno Ministarstva poljoprivrede, zatim proizvođača, i to velikih i malih, jer među njima ne bi trebalo praviti razliku, znanstvenika, koje smo marginalizirali, i stručnjaka u praksi, inženjera, veterinara i sl. Ministarstvo mora biti nositelj tih aktivnosti i poslušati što o svemu imaju reći ostali dionici. Nastojali smo kupiti takav multidisciplinarni tim i moram reći da nam se vizije, ciljevi i stajališta ne razlikuju previše. To nam je znak da bi našu strategiju trebalo provesti, što nije tako teško kao što mislimo. Rješenja su obično tu negdje i vrlo su jednostavna, samo treba posegnuti za njima.
Jeste li razgovarali s ljudima iz Ministarstva?
– Jesmo, neformalno. Raduje me što je Ministarstvo poljoprivrede prepoznalo važnost izrade toga strateškog dokumenta i što ga je naručilo od Svjetske banke. Vjerujemo da će naš rad prepoznati i Ministarstvo poljoprivrede i Svjetska banka te da će se naći prostora za uključenje naše vizije razvoja poljoprivrede Republike Hrvatske u njihov prijedlog nacionalne strategije. No ne opterećujemo se time, zadovoljni smo što smo dali svoj doprinos i pokazali da se može mnogo više.
Spomenuli ste i nositelje proizvodnje.
– Tu mislim na organizatore, integratore proizvodnje, na pojedince ili tvrtke koji su sposobni organizirati nabavno i prodajno tržište, prijenos znanja i tehnologije. Oni su ključni, primjerice u voćarstvu ili svinjogojstvu. To je netko tko može osigurati kvalitetne i cjenovno prihvatljive 'inpute' te osigurati zajednički nastup na prodajnom tržištu. Primjerice, kooperantu mora osigurati svinje, veterinara, hranu, stručnu potporu. Nužno je i horizontalno povezivanje proizvođača, bilo putem zadruga, proizvođačkih organizacija bilo drugih oblika udruživanja, ovisno o različitim sektorima poljoprivredne proizvodnje. Pri tome moramo paziti da ne prereguliramo poljoprivredu jer smo ionako u tome kao država i sustav otišli predaleko u institucionalizaciji poljoprivrede. Propisali smo sve živo. Treba urediti sustav, ali ne možemo opterećivati ionako slabu gospodarsku granu mrežom propisa.
Ali i Europska unija nameće te propise.
– Da, ali ako gledamo praksu drugih zemalja članica EU, one nemaju npr. zakon o OPG-u. Osim toga, propise treba prilagoditi zato što ne daju rezultate. Pitanje je je li porezni sustav u poljoprivredi dao prava rješenja. Mi mislimo da nije. Naime, od 180 tisuća registriranih subjekata imamo samo desetak posto poreznih obveznika. Poljoprivrednik bi trebao plaćati barem paušalni iznos poreza proporcionalno iznosu potpora koje prima, pa makar simbolično, jer ćemo tako kvalitetnije pratiti proizvodnju. Sad imamo veliki nerazmjer između podataka o broju hektara ili uvjetnih grla koja se potiču i npr. broja zaklane janjadi. Sva ostala razlika sivo je tržište. Takav je sustav loš jer svaka roba pogodna za trgovinu na crno nije evidentirana, na nju nije plaćen porez, a to svima šteti. Imamo Agenciju za plaćanja u poljoprivredi koja isplaćuje poticaje. Da biste dobili poticaje, morate imati dokaz o referentnom prinosu; ako to imate, znači da ste proizveli i prodali.
Što mislite o Zakonu o poljoprivrednom zemljištu? Velike tvrtke koje se koriste takvim državnim zemljištem nisu baš najsretnije.
– To je petnaesta verzija Zakona od osamostaljenja, što najbolje ilustrira sve što sam već rekao. Nemamo ni strategiju ni konzistentnu poljoprivrednu politiku. U svakome mandatu politike mijenja se i taj zakon, bilo je čak izmjena i dva puta u jednome mandatu. Sad je lokalnim zajednicama omogućeno raspolaganje državnim poljoprivrednim zemljištem. Naglašavam da je bez jasne strategije i na njoj utemeljenih kriterija u praksi sve moguće, od ponovne pojave zemljišnog maksimuma, za koji smo mislili da smo ga napustili s propašću komunizma, pa do nekritičke podjele zemlje onima koji se nikad neće baviti konkurentnom poljoprivrednom proizvodnjom. U tom dijelu ugroženi su svi oni, i veliki i mali, koji su u zemlju mnogo uložili u proteklim godinama, pokrenuli različite proizvodnje, a sad im prijeti opasnost da ostanu bez svega, odnosno da moraju ugasiti proizvodnju. Tako će Hrvatska izgubiti velik dio vrijednosti poljoprivredne proizvodnje, i to upravo one koja je bila konkurentna i dobro organizirana.
Koliko ste zadovoljni povlačenjem novca iz fondova Europske unije?
– Hrvatska dobiva novac već nekoliko godina, ali dijeli ga bez jasnih strateških ciljeva. Godinama sam u poljoprivredi, ali ne znam ni za jedan dugoročni kvantificirani cilj osim onih deklativnih. Najprije se moramo odrediti prema potrebi za osiguranjem samodostatnosti u pojedinim proizvodnjama, a zatim vidjeti s kojim proizvodima možemo biti konkurentni na globalnom tržištu te trebamo odrediti sektore u koje ćemo ulagati. To su tri strateška cilja koja bi trebalo definirati, u skladu s njima provesti zemljišnu reformu, investirati u projekte navodnjavanja i tada bi novac iz fondova Europske unije dao rezultate.
Kad ćemo moći vidjeti 'Strategiju'?
– 'Strategija' je završena i spremna, ali kao odgovoran partner najprije smo je ponudili Ministarstvu poljoprivrede s vjerom da će se za nju naći mjesta i u sklopu nacionalne strategije koju izrađuje Ministarstvo.