Ovogodišnje pomodno ‘zasjedanje‘ poslovnih i političkih elita u švicarskom Davosu ne sasvim neočekivano pretvorilo se u svojevrsni posljednji ispraćaj ‘dioničarskoga kapitalizma‘ i ustoličenje njegova rehabilitiranog nasljednika ‘dioničkoga kapitalizma‘.
Samo nekoliko slova tako je označilo razliku između nerijetko sirova oblika kapitalizma kakav je suvereno vladao ekonomskom teorijom i praksom negdje od 80-ih godina prošlog stoljeća do krize 2008. i osviještenog, poniznoga kapitalizma novog doba zabrinutog za dobrobit svih. Ili svedeno, između kapitalizma okrenutog povratu vrijednosti dioničarima i kapitalizma okrenutog stvaranju vrijednosti za široke slojeve društva.
Ekološki problemi i sve veća nejednakost stvorili su tako savršenu oluju koja je pomela kapitalizam utjelovljen u liku Gordona Gekka iz filma 'Wall Street', a promjena je toliko duboka da Bloomberg piše o maloj, ali nekoć nezamislivoj sljedbi socijalista Bernieja Sandersa u 'trbuhu zvijeri', Wall Streetu. No malo je uvjerenih u nesebičan karakter ovih poziva na temeljitu promjenu paradigme, uključujući i poslovne medije koji ne zaboravljaju napomenuti kako se crème de la crème, ili crème de menthe kako bi rekao Delboy iz 'Mućki', zapravo brinu za svoje kompanije i sebe, odnosno strahuju od 'rulje s vilama' i pada u nemilost potrošača. Nakon prošlogodišnjeg razbijanja po Francuskoj i Čileu, ta se bojazan ne čini neutemeljenom.
– Na globalnoj sceni teško da je u pitanju velika promjena u razmišljanju ili znatniji odmak od suštine neoliberalizma. Prije bih rekla da je to prilagođavanje i promjena pristupa u traženju rješenja za izlazak iz stanja stagnacije koja se kroz niske potencijalne stope rasta BDP-a bilježi već desetljećima u gospodarstvima naprednih ekonomija te je izvjesno da će za deset, dvadeset godina zahvatiti i veći broj trenutačno brzorastućih ekonomija i zemalja u razvoju – sumnjičava je Marijana Ivanov s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu.
Ona misli da je dioničarski kapitalizam 'doveo do stanja visoke koncentracije bogatstva u rukama malobrojne elite s efektom zasićenosti štednjom i financijskim ulaganjima', a da istodobno nije ponudio takvu dinamiku rasta u realnoj sferi gospodarstva. Ne samo da je trenutačni sustav koncentrirao dobit u vrlo uskom krugu ljudi, nego je prouzročio i šire nestabilnosti koje osim pojedinaca osjećaju države i kompanije, kako u smanjenoj kupovnoj moći širokih slojeva stanovništva i opadajućem standardu, tako i u neproduktivnoj, rentijerskoj ekonomiji lišenoj pravog natjecanja i stvarne inovativnosti.
Iako dionički kapitalizam nudi društveno odgovorno ponašanje kao svoju glavnu inspiraciju (uredno podmirivanje poreznih obveza, kvalitetni proizvodi, pravedan tretman radnika, ulaganja u društveno korisne projekte, ekološka osviještenost itd.) to ne znači minimiziranje profita, upozorava Ivanov.
Zanimljivo je pritom da se propulzivnije ekonomije u razvoju ne opterećuju previše ovim pomacima u razmišljanju, najviše zato što kod njih problemi slabog rasta i opće ekonomske stagnacije (još) nisu toliko izraženi, a kada se pojave, obično nisu strukturnog, nego cikličkog tipa.
Slično vrijedi i za ovu, hrvatsku ekonomiju u razvoju gdje nova paradigma 'postoji kod dijela poduzeća sa stabilnim prihodima, sigurnim i razvijenim tržištem, koja su ovisna o ponudi radne snage u lokalnoj zajednici, kod poduzeća i financijskih institucija koje na taj način povećavaju reputacijski kapital i slično', kako ističe Ivanov.
Ipak, hrvatsko gospodarstvo još nije spremno za dionički kapitalizam jer su svijest i očekivanja općenito znatno bliže dioničarskom kapitalizmu, kao i javna propaganda kako bi tržišna ekonomija u Hrvatskoj trebala funkcionirati. Paradoksalno, napominje Ivanov, bivši sustav bio je u nekim elementima sličan dioničkom kapitalizmu, iako ne s aspekta vlasništva i maksimizacije profita, da bi u međuvremenu Hrvatska prošla kroz prvobitnu akumulaciju i ortački kapitalizam do državnog i dioničarskog koji funkcioniraju paralelno.
– U glavama stanovništva socijalizam je i dalje prilično prisutan, ali ponajprije s aspekta izvlačenja individualnih koristi s nepovoljnim učincima na poslovanje poduzeća, ukupne ekonomije i šire društvene zajednice, što je čista suprotnost kapitalizmu dionika – tvrdi Ivanov.
To, doduše, nekako zvuči baš kao dioničarski kapitalizam, pa se čini kako je Hrvatska sve odradila obrnuto, zamijenivši lokalnu inačicu dioničkoga kapitalizma s dioničarskim.
Cijeli tekst možete pročitati u novom digitalnom i tiskanom izdanju Lidera.